Povijest: Je li medicinska struka kult i može li biti alat tiranije i ubojstva?

Mnogima će biti teško povjerovati da su cjepiva opasna samo zato jer ih podržavaju brojni liječnici; jer ako nisu sigurna, zašto bi ih podržavali? Zar nisu liječnici među najsuosjećajnijim članovima društva? Ne pristupa li se medicinskoj struci isključivo s ciljem da se pomogne ljudima?

Sadržaj

1. Uvod

2. Medicinska struka kao sredstvo tiranije i ubojstva

3. Duhovna tiranija

3.1. Medicinska tiranija protiv francuskih protestanata

3.2. Cjepiva i duhovna tiranija

4. Mučenje

4.1. Kako liječnici podržavaju mučenje

4.2. Liječničko mučenje u povijesti

4.3. Cjepiva i mučenje

5. Medicinsko eksperimentiranje

5.1. Medicinsko eksperimentiranje na ljudima u ranijoj povijesti

5.2. Nacisti i medicinski eksperimenti na ljudima

5.3. Cjepiva i medicinski eksperimenti

6. Zaključak

1. Uvod

Cjepiva su postala jedno od najkontoverznijih pitanja današnjice. Brojni saborski zastupnici i članovi Vlade agresivno rade u nastojanjima da oblikuju zakone kojima bi nas se sve prisililo ili obvezalo na cijepljenje, dok istovremeno promatramo intenzivno neprijateljstvo mnogih pristaša cijepljenja prema onima koji propituju njegovu učinkovitost i sigurnost.

Odakle dolazi to protivljenje cijepljenju i zašto se učinkovitost i sigurnost cjepiva ne smije propitivati? Jesu li protivnici cijepljenja ludi fanatici, teoretičari zavjere ili je njihova zabrinutost opravdana? Nakon što smo tjekom protekle godine o toj problematici naširoko pisali, prenoseći brojne znanstvene članke koji im idu u prilog, ovdje razmatramo protivljenje cijepljenju iz povijesno-biblijske perspektive.

Odgovor na pitanja može li medicinska struka biti sredstvo tiranije i ubojstva, žele li vam baš svi liječnici samo dobro, je li medicinska struka vrsta kulta, imaju li se ljudi pravo protiviti cijepljenju i propitivati jesu li cjepiva sigurna i učinkovita, ili možda predstavljaju opasnu pošast i jednu od najvećih obmana našeg vremena, pogledajmo u nastavaku ovog teksta.

2. Medicinska struka kao sredstvo tiranije i ubojstva

Društvo očito stavlja liječnike na moralni pijedestal iznad svih ostalih. U Biblijskoj/Medicinskoj etici: Kršćanin i medicinska praksa (1985.), Dr. Franklin E. Payne, mlađi, piše:

“Istraživanja i dalje pokazuju kako povjerenje ljudi u liječnike ostaje visoko, a ponekad je i na vrhu popisa. Unutar same struke odbor AMA zaključio je da su “liječnici kao skupina u svojoj biti pristojni, pošteni i pouzdani.“[1]

Mnogi vjeruju da je gotovo svako područje našeg društva zaraženo zlom (npr. tisak, Hollywood, sveučilišta, vlada i zakon). Pa ipak, čini se da mnogi od tih istih ljudi – o čemu svjedoči njihova nespremnost da propituju svoje liječnike – ne mogu vidjeti zlo i u medicinskoj struci. Oni kao da su uvjerenja da medicinska struka stoji samostalno poput velikog bedema istine i morala – imuna na laži i opakosti. Međutim, čovjek po prirodi nije moralno neutralno biće, a liječnici su ipak samo obični ljudi.

Doista, neobično je puno ljudi kojima je teško povjerovati da su cjepiva opasna, jer ih podržavaju mnogi liječnici; cjepiva se ne mogu smatrati nesigurnima jer se pretpostavlja da liječnici koji ih preporučuju imaju znanje nedostupno običnom smrtniku i besprijekoran moral.

No po svojoj prirodni čovjek (što uključuje i liječnike) nije apsolutno moralno, već nemoralno biće. Nema besprijekoran moral, ali ga muči nemoral. Iako nije sve što radi na štetu svojih bližnjih, on ipak čini mnoge stvari koje jesu takve. Znanje koje je nekada bilo dostupno samo liječnicima danas je dostupno svima koji su dovoljno (informatički) pismeni i spremni na istraživanje. Slijepo vjerovanje bilo kome ili bilo čemu, bez samostalnog istraživanja uz uključivanje zdravog razuma i osnovne logike, postalo je obilježje nepismenosti i lijenosti, a prije svega neodgovornosti.

Stoga, ako se smatramo pismenima, vrijednima i odgovornima, ne možemo bilo kojem čovjeku naivno vjerovati u svemu što govori ili čini – pogotovo ne u pitanjima koja se tiču života i smrti; ne smijemo si dozvoliti mišljenje da se čovjek stjecanjem naziva “liječnik” čudom pretvorio u bezgrešno i sveznajuće biće.

Povijesno gledajući, medicinska struka je u određenoj mjeri bila blagoslov za čovječanstvo. Nisu svi iz te struke loši ili zli ljudi. Međutim, ta se struka osim za dobro, koristila i kao sredstvo za veliko zlo: za tiraniju i ubojstva.

Ljudi su često u milosti i nemilosti liječnika zbog zdravstvenih problema – a s obzirom na to da liječnici imaju pristup životima pacijenata na način koji drugi nemaju – medicinska struka može biti prikladan (državni, korporacijski) alat za manipulaciju i kontrolu ljudi.

Čak je i u Svetom pismu zapisan primjer velikog potencijala ove struke kao oruđa ubojitih, tiranskih država. Tamo se spominje strah koji su Egipćani imali zbog razmnožavanja Izraelaca koji su živjeli u njihovoj zemlji. Kao rješenje, egipatski je kralj pokušao ubiti njihove novorođene muškarce. Shvatio je da su hebrejske primalje bile na pravom položaju da ispune njegovu krvožednu želju i zato im je naredio da izvrše program ubojstva. Srećom, odbile su se pokoriti.

Što se tiče liječničke obuke, potrebno je imati na umu da se znanje o tome kako ljudsko tijelo funkcionira može upotrijebiti za ubijanje jednako lako (ako ne i lakše) kao i za liječenje. S obzirom na ljudsku prirodu, ne bismo se tome trebali čuditi. Primjerice, u rimsko doba takvo je znanje bilo dragocjeno za ubojstvo otrovom – a moglo se, uz blagoslov države, od toga čak i napraviti karijera. Rimljani su se intenzivno zanimali za otrove. Zapisi iz četvrtog stoljeća pr.n.e. ukazuju na to da je trovanje bilo uobičajeno sredstvo samoubojstva i ubojstva.

Ciceronovi dvorski govori potvrđuju visoku učestalost ubojstava otrovom u prvom stoljeću pr.n.e. … Horace govori o profesionalnoj trovačici Kanidiji, koja je s Martinom i Locustom postala zloglasni trojac trovačica iz rimskog doba. … Novi car Neron iskoristio je Locustu kako bi eliminirao mnoge svoje podanike, uključujući svog polubrata Britannicusa. Jednom kad je Britannicus umro, Neron ju je postavio za svog savjetnika za otrove. Locusta je organizirala školu trovanja u kojoj je mogla podučavati druge i provoditi eksperimente kako bi utvrdila kako otrovati i obraniti cara od otrova. Locusta je postala jedna od prvih koja je sustavno istraživala uporabu otrova uz državno sponzorstvo.

Izvještaji o trovanju nastavili su se tijekom vladavine sljedećih careva tijekom prvog stoljeća nove ere, a trovanje je postalo gotovo statusnim simbolom tjekom moralnog propadanja Rima. Samoubojstvo trovanjem nije bilo rijetko … a zabilježena su i masovna trovanja.[2]

Iz ovoga se može vidjeti kako je znanje o tome kako tijelo funkcionira prednost onima koji traže učinkovito sredstvo za nanošenje ozljeda ili ubojstvo. Liječnik je sa svojim bogatim znanjem iz biologije i medicine najprirodniji izbor za ispunjavanje ove uloge – bilo po nalogu države, korporacije, organizacije, građanstva ili na vlastitu inicijativu.

U Medicinskom ubojstvu: uznemirujući slučajevi doktora koji ubijaju (engl. Medical Murder: Disturbing Cases of Doctors Who Kill), Robert M. Kaplan piše:

“Liječnici su često bili saudionici u represiji, brutalnosti i genocidu pod vodstvom države, što je izravno u suprotnosti s njihovom potvrđenom ulogom u ublažavanju patnje i spašavanju života. Liječnici su izvodili nehumane eksperimente na žrtvama, sudjelovali u mučenju i usmjeravali programe za istrebljenje neprijatelja. Uz to, premlaćivali su, mučili i ubijali žrtve iz bilo kojeg drugog razloga, osim što su u to vrijeme imali moć, i davali su sve naznake uživanja u onome što su radili.”[3]

Sada se okrećemo primjerima uloge medicinske struke u tiraniji, mučenju i ubojstvima.

Napomena: završne reference nalaze se na kraju svake cjeline, umjesto da se kombiniraju na kraju cijelog članka.

Reference:
___________________________

• _{[1] Franklin E. Payne, Jr., Biblical/Medical Ethics: The Christian and the Practice of Medicine (Milford, MI: Mott Media, 1985), 59.}
• _{[2] Richard W. Lane and Joseph F. Borzelleca, “Harming and Helping through Time: The History of Toxicology,” in A. Wallace Hayes, ed., Principles and Methods of Toxicology (Fifth Edition) (New York, NY: Informa Healthcare USA, 2008), 14.} 
• _{[3] Robert M. Kaplan, Medical Murder: Disturbing Cases of Doctors Who Kill (Australia: Allen & Unwin, 2009), 5.}

3. Duhovna tiranija

3.1. Medicinska tiranija protiv francuskih protestanata

U 17. stoljeću, tijekom dana progona francuskih protestanata (hugenota), francuska medicinska struka bila je koristan alat za duhovnu tiraniju.

U jednoj molbi Marischala Schomberga francuskom kralju, Schomberg se žali na državne dužnosnike koji su dopuštali protestantskim ženama da koriste katoličke kirurge i primalje samo kad rađaju. Obrazloženje ove tiranije bilo je da ako novorođenčetu prijeti smrt, rimokatoličko krštenje bi se moglo administrirati kako bi mu se navodno spasila duša.[1]

Opasnom, po njima lažnom evanđelju obnove krsne slave protestanti su se usprotivili, pa Schomberg primjećuje:

“Njihova im savjest nikada neće dopustiti da pristanu na to, jer … oni ne mogu povjerovati da je krštenje apsolutna i prijeka potreba, samo tamo gdje postoji opasnost od smrti kada neophodnu brigu i oprez koristimo da ga pribavimo … “[2]

Prema Londonskom društvu hugenota, pokušaj dužnosnika da promoviraju lažno evanđelje regeneracije krštenja nametnut je s primaljama umjesto s mačem:

“Samo su žene rimokatolkinje mogle obavljati posao primalje i pod najstrožim kaznama morale su vlastima najaviti rođenje protestantske djece, kako bi ih istom mogli prisilno krstiti u najbližoj katoličkoj crkvi.”[3]

Ako bi hugenoti htjeli biblijski krstili svoju djecu, morali su rađati u tajnosti.[4]

3.2. Cjepiva i duhovna tiranija

U današnjem svijetu je kult moderne medicine preuzeo moći analogne Rimokatoličkoj crkvi. Na primjer, ne možete preispitivati ​​kult moderne medicine – a ako to slučajno učinite, vi ste heretik. A posebno ne možete propitivati ​​cjepiva koja su sakrament ili obred ulaska u kult moderne medicine; baš kao što je krštenje vodom obred ulaska u Rimokatoličku crkvu.

Međutim, cijepljenje ne može biti samo jednokratno djelovanje; da biste ostali u milosti kulta moderne medicine, morate ga provoditi i/ili promovirati kontinuirano. U suprotnom, riskirate izopćenje i smještanje u društvo “neznanstvenih fanatičnih antivaksera, teoretičara zavjere, ravnozemljaša” koji “riskiraju” uništenje čovječanstva sa smrtonosnim bolestima koje se navodno mogu spriječiti samo cijepljenjem.

Štoviše, kao što je bilo onih koji bi prisilili hugenote da prihvate rimokatoličko krštenje i zbog toga naruše biblijski informiranu savjest, kultom moderne medicine u mnogim zemljama je već ukinuto vjersko i filozofsko izuzeća od cijepljenja da bi kršćane prisilili da krše biblijski informiranu savjest u pogledu Šeste zapovijedi, odnosno dostojanstvo ljudskog tijela.

Reference:
___________________________

• _{[1] “Petition Presented by Marischal Schomberg for the French Protestants,” in John Gordon Lorimer, An Historical Sketch of the Protestant Church of France, from Its Origin to the Present Times. With Parallel Notices of the Church of Scotland During the Same Period. (Edinburgh: John Johnstone, 1841), 253. The petition states: “In fine, so far are they proc eeded, as to make a declaration forb idding Protes tant women to make use of other chiru rgeons [surgeons – ed.], or midwives, than those which are Cath olics, that so their children may be dipped in water by them in case of necessity,—which, as it is directly opposite to the sense of the edicts, so it is also to the principles of that religion which your petiti oners profess; for their consciences will never allow them to consent her eunto, because that, as on one side, they cannot believe that baptism is of an absolute and indispensable necessity, where death prevents the due care and caution we use to obtain it; so, on the other side, your petitioners have that just reverence to so great a sacrament, as not to commit the same to the administration of lay persons, nor believe that such dipping or sprinkling with water can ever supply the place of baptism. Ibid.”} 
• _{[2] Ibid.}
• _{[3] Huguenot Society of London, Proceedings of the Huguenot Society of London, Volume II: 1887-1888 (London: Spottiswoode & Co., 1889), cviii.}
• _{[4] Ibid.}

4. Mučenje

4.1. Kako liječnici podržavaju mučenje

“Mučenje”, piše Steven H. Miles, “univerzalno je ilegalno, ali ipak široko primjenjivano. Više od polovice svjetskih nacija sustavno koristi mučenje, a medicinsko osoblje u tome ima dugu povijest sudjelovanja.“[1] Prema Robertu M. Kaplanu, liječnici su redovito bili uključeni u mučenje koje je provodila država. Uloga liječnika mogla se proširiti od obavljanja liječničkih pregleda prije početka mučenja – da bi se pokazalo da su bili “sposobni” – do izdavanja lažnih smrtnih listova, ignoriranjem ozljeda od mučenja prilikom kasnijeg liječenja pacijenata ili sudjelovanjem u samom mučenju.[2] Suučesništvo medicinske struke u mučenju uključuje sljedeća područja:

1. Znanstveno medicinsko znanje i iskustvo koristi se u oblikovanju metoda i tehnika mučenja, kao primjerice farmakološka mučenja.
2. Liječnici podučavaju mučitelje/počinitelje praktičnoj primjeni ovih metoda.
3. Liječnici aktivno sudjeluju u mučenju i pogubljenjima u vezi sa smrtnom kaznom.
4. Liječnici su „pasivno“ prisutni tijekom provođenja mučenja (u više od šezdeset posto slučajeva), primjerice nadgledanjem kliničkog stanja žrtve kako bi se spriječila njihova smrt; prisutni su kada se izvršava smrtna kazna, a zatim i prilikom pisanja smrtovnice. Forenzička dokumentacija za mnoge od njih kasnije pokazuje da su lažne.[3]

Miles piše o ulogama liječnika mučitelja:

Zatvorsko medicinsko osoblje koje surađuje s mučiteljima igra nekoliko uloga. Oni osmišljavaju metode mučenja koje neće ostaviti tragove ili koje nanose teške patnje bez ubijanja. Proširujući neterapeutsku upotrebu medicinskog znanja, vojni liječnici i bihevioralni znanstvenici proučavaju kako koristiti psihoaktivne, halucinogene ili kaustične lijekove, medicinsku terapiju i/ili senzornu deprivaciju da bi uzrokovali bol, tjeskobu, dezorijentaciju ili regresiju. Potvrđuju da su zatvorenici sposobni za mučenje. Oni nadgledaju mučenje kako bi procijenili kada se zlostavljanje može povećati bez uzrokovanja smrti ili smanjiti kako bi se izbjeglo ubojstvo zatvorenika. U nekim slučajevima eksperimentiraju na zatvorenicima u svrhu nacionalne sigurnosti. Konačno, kako bi zaštitili mučitelje od odgovornosti, liječnici često nisu zabilježili znakove mučenja u medicinskim izvještajima i smrtnim listovima.[4]

4.2. Liječničko mučenje u povijesti

U srednjem vijeku i renesansi “Liječnici za mučenje” utvrdili su mogu li kandidati za mučenje podnijeti brutalna sudska ispitivanja.[5] Liječnik “predstavnik vlasti”, je ozakonjavao mučenje. “[6]

Na suđenjima u Nürnbergu nacistički liječnici osuđeni su zbog podvrgavanja zatvorenika sadističkim medicinskim eksperimentima.[7] Japanski liječnici tijekom Drugog svjetskog rata također su se bavili ovom praksom.

Prema Kaplanu, liječnici su često bili uključeni u represivne državne prakse u Južnoj Americi. U Urugvaju su psihijatri bili uključeni u održavanje državne represije u zatvorima. Doktor Dolcey Britos bio je zadužen za zatvor Libertad, gdje je osiguravao da osumnjičeni zatvorenici budu zlostavljani, kao i da dobiju najgoru moguću njegu. Nakon Pinochetovog režima u Čileu, najmanje devet vojnih liječnika optuženo je za izravno sudjelovanje u mučenju i davanju injekcija s pentotalom zatvorenicima tijekom ispitivanja. 1975. godine škola za špijune u Montevideu u Urugvaju vodila je „praktične tečajeve mučenja“ u kojima su sudionici sudjelovali u mučenju zatočenika koji su tamo dovedeni samo u tu svrhu. Pojedinci su često gubili svijest, ali ih je oživio dežurni vojni liječnik, major Dr. Roberto Scarabino Caravodosi. [8]
Prema članku iz 2010. godine, dva regionalna liječnička odbora u Brazilu primila su navode o mučenju protiv 110 liječnika, a brazilska liječnička udruženja kaznila su 17 liječnika zbog zločina. U Čileu je deset ljudi kažnjeno zbog mučenja od čileanskog Medicinskog fakulteta koji je smatrao da je više od 80 liječnika krivo za taj zločin. Procjenjuje se da je broj argentinskih liječnika koji su sudjelovali u mučenju premašio 200.[9]

Od sredine 2009.godine autori istog djela otkrili su da je čak 56 liječnika u osam zemalja “kažnjeno zbog mučenja ili zločina protiv čovječnosti” – ponekad ih je kaznila država, ali obično medicinska udruženja ili tijela koja izdaju liječničke dozvole.[10]

Teško je utvrditi opseg mučenja koja su provodili i/ili u kojima su sudjelovali liječnici. Mučenje samo po sebi rijetko se kodificira kao zločin, pa se stoga rijetko pokreće sudski postupak. Otkriveno je malo liječnika koji muče – a još manje njih je pozvano na odgovornost.[11] Nedostatak kazne je možda najveći razlog tolikoj bahatosti, činjenici da je mučenje među liječnicima toliko uobičajeno, rasprostranjeno i često.

Vlade rado pružaju utočište svojim liječnicima koji podržavaju mučenje. Oružane snage neprijateljski su nastrojene prema kaznama za njihovo provođenje. Neke vlade zahtijevaju da slučajeve pregledavaju sudovi naklonjeni vojsci. Drugi odobravaju opće amnestije, opravdavaju takve radnje izvršene po naređenju ili uvode retroaktivne rokove zastare koji sprječavaju podnošenje predmeta na suđenje. Neke pak vlade ometaju rasprave protiv svojih liječnika.[12] Problem predstavlja i mogućnost odmazde nad onima koji bi se izjasnili protiv mučenja. [13]

4.3. Cjepiva i mučenje

Kao što vidimo, mučenje od strane liječnika posebno je problem kada liječnike zapošljava država koja odobrava ili potiče mučenje. Što su liječnici bliže suradnji s državom, to su skloniji ovom zločinu.

U Americi liječnici sve više postaju podređeni državi, poput državnog licenciranja i postupne državne kontrole zdravstvene zaštite. To je razlog za zabrinutost kada govorimo o mučenju.

Trenutni napori za uvođenje obveze cijepljenju još du jedan primjer državne medicinske kontrole, iako cjepiva sa sobom nose oblik mučenja: emocionalnu tjeskobu koju roditelji trpe zbog svoje djece koja umru ili su teško ozlijeđena cjepivima, kao i fizičko mučenje koje su pretrpjeli sami ozlijeđeni cjepivima.

Djeca također mogu trpjeti mučenja jer postupno umiru od cjepiva. Dajući samo jedan primjer, svjedočenje objavljeno na web mjestu istraživača cjepiva Neila Z. Millera glasi:

“Imao sam dijete koje je umrlo od SIDS-a. Nakon što sam pročitao vaše podatke, izvadio sam njegove snimke i medicinski karton da bih ustanovio da je primio DTaP cjepivo samo 3 tjedna prije smrti, a tijekom ta 3 tjedna moja evidencija pokazuje da sam ga pet puta odveo kod pedijatra zbog respiratornih infekcije i dva puta na hitnu zbog respiratorne smetnje povezane s “dijagnosticiranim” infekcijama gornjih dišnih puteva. Ovi su simptomi započeli u roku od 2 dana nakon primjene injekcije! Moj sin zadnji je put viđen u hitnoj pomoći zbog ovog razloga. Preminuo je 1. studenog od SIDS-a. Uvjeren sam nakon svog istraživanja da je DTaP cjepivo uzrok njegove smrti. Nadalje, troje dragocjene djece koja su preživjela neće primiti druga cjepiva!”[14]

Reference:
___________________________

• _{[1] Steven H. Miles, “Torture: The Bioethics Perspective,”  The Hastings Center. Retrieved July 7, 2015, from http://www.thehastingscenter.org/Publications/BriefingBook/Detail.aspx?id=2208.}
• _{[2] Robert M. Kaplan, Medical Murder: Disturbing Cases of Doctors Who Kill (Australia: Allen & Unwin, 2009), 185.}
• _{[3] Jorgen Cohn, “Proceedings of the International Symposium on Torture and the Medical Profession: Preface,” Journal of Medical Ethics (1991), Dec;17 (Suppl): 3. Retrieved July 7, 2015, from http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1378159/pdf/jmedeth00280-0005.pdf.} 
• _{[4] Miles, “Torture: The Bioethics Perspective.”}
• _{[5] Miles, “Torture: The Bioethics Perspective”; Steven H. Miles, Telma Alencar, and Brittney N. Crock, “Punishing physicians who torture: A work in progress,” Torture, vol. 20, no. 1 (2010): 23. Retrieved July 7, 2015, from http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/20228451; Peter Vesti and Niels Johan Lavik, “Torture and the medical profession: a review,” Journal of Medical Ethics (1991), Dec;17 (Suppl): 4. Retrieved July 7, 2015, from http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1378160/pdf/jmedeth00280-0006.pdf.}
• _{[6] Vesti and Lavik, “Torture and the medical profession: a review,” 4.}
• _{[7] Miles, Alencar, and Crock, “Punishing physicians who torture: A work in progress,” 23.}
• _{[8] Kaplan, Medical Murder: Disturbing Cases of Doctors Who Kill, 186.}
• _{[9] Miles, Alencar, and Crock, “Punishing physicians who torture: A work in progress,” 26, 27.}
• _{[10] Ibid., 25.}
• _{[11] Ibid., 25, 26.}
• _{[12] Ibid., 27, 28.}
• _{[13] Miles, “Torture: The Bioethics Perspective.”}
• _{[14] “Vaccines and Sudden Infant Death Syndrome Is There a Link?,” Think Twice Global Vaccine Institute. Retrieved September 15, 2015, from http://thinktwice.com/sids.htm.}

5. Medicinsko eksperimentiranje

5.1. Medicinsko eksperimentiranje na ljudima u ranijoj povijesti

Medicinsko eksperimentiranje može biti staro gotovo koliko i sama praksa liječenja. Zabilježeno je da je grčki liječnik Herophilos (335. – 280. pr. Kr.) – poznati “otac anatomije” – secirao žive robove kako bi produbio svoje znanje o ljudskom tijelu. Prema crkvenom ocu Tertulijanu (AD 197-220), Herofilos je više od 600 robova podvrgnuo vivisekcijama.[1]

Andrew Goliszek piše,

“Iako su to činili sporadično, drevni Grci i Rimljani vivisekcijom su se bavili kako bi povećali svoje znanje o znanosti i medicini. U trećem stoljeću prije Krista izvršena je vivisekcija osuđenih kriminalaca. Perzijski kraljevi također su dopuštali liječnicima da eksperimentiraju na zločincima, kao i Egipćanima koji su postigli velik napredak u medicini, nesumnjivo zbog ljudskih pokusa. U stvari, članci židovskog zakona u nacističkoj medicini opisuju Kleopatrine eksperimente kako bi utvrdili koliko je vremena potrebno za stvaranje muškog i ženskog fetusa. Prema Savezu za zaštitu ljudskih istraživanja (Alliance for Human Research Protection), Kleopatra bi prisilila sluškinje da zatrudne, a zatim ih podvrgavala povremenim operacijama otvaranja maternice u određeno vrijeme trudnoće“.[2]

U srednjem vijeku postojali su i eksperimenti na ljudima kako bi se pomoglo liječnicima u njihovom zanatu, kao i za daljnje obrazovanje učenika.[3] Prema R. Cruz-Cokeu u članku objavljenom u medicinskom časopisu Review of Medicine in Čileu, “nije bilo okrutnosti u obavljanju vivisekcije na kriminalcima, jer je dobiveno korisno znanje za napredak medicine i ublažavanje bolesti.“[4]

U renesansi su postojale optužbe protiv anatomista zbog vježbanja vivisekcije. Veliki vojvoda Toskane dopustio je talijanskom liječniku Fallopiusu, po kojem je nazvan jajovod, podvrgnuti kriminalce bilo kakvim eksperimentima koje je on poželio.[5]

5.2. Nacisti i medicinski eksperimenti na ljudima

O osam najgorih nacističkih zločina koje su provodili liječnici možete pročitati u poveznicama ispod:

• https://dokumentarac.hr/razmisljanja/osam-najgorih-nacistickih-eksperimenata-na-ljudima-koje-su-provodili-lijecnici/
• https://dokumentarac.hr/razmisljanja/nacisticki-lijecnici-koji-su-pocinili-neopisive-zlocine-protiv-covjecnosti/

5.3. Cjepiva i medicinski eksperimenti

Cjepiva se redovito koriste za medicinska eksperimentiranja. Otprilike u vrijeme Drugog svjetskog rata, japanski zatvorenici umrli su od kliničkih ispitivanja cjepiva koja su bila slabo razvijena.[6] Kako bi testirali učinkovitost eksperimentalnih cjepiva, zatvorenici nacističkog režima zaraženi su određenim bolestima (poput tifusa, malih boginja i kolere) cijepljenjem; više od 90% testiranih je umrlo.[7]

U ranim 1900.-ima za testiranje živog cjepiva protiv kolere, Dr. Richard P. Strong koristio je zatvorenike na Filipinima bez njihovog znanja. Cjepivo, koje im je nekako prenijelo mikrobe kuge, ubilo je 13 od 24 zatvorenika. Dr. Strong je, kako je obrazložio istražni odbor, zanemario “poštovanje svakog čovjeka zbog toga što nije zatražilo pristanak cijepljenih osoba“. Međutim, nacistički liječnici su se na nirnberškim suđenjima pojavili s ovim eksperimentom u obrani vlastitih eksperimenata.[8] Dr. Albert Sabin je 1956. godine na 133 zatvorenika testirao cjepivo protiv dječje paralize.[9] (prema jednom izvoru, to je učinjeno dobrovoljno). Više o pokusu s polio cjepivima i Cutter incidentu možete pročitati u slijedećoj poveznici:

• https://dokumentarac.hr/cijepljenje/cutter-incident-40-tisuca-ljudi-stradalo-od-cjepiva/

Zatvorenici nisu bili jedini subjekti eksperimentiranja s cjepivima. Bila su to i djeca. Andrew Goliszek piše: “Mnogi eksperimenti s cjepivima provedeni su u tajnosti i tek su sada otkriveni na šok roditelja čija su djeca korištena kao zamorčići.“[10] Goliszek o australskoj državi Victoria piše sljedeće:

Stotine djece, od kojih su neka bila i bebe od tri mjeseca, bili su ljudski zamorci od 1945. do 1970. godine u pokusima za ispitivanje cjepiva protiv herpesa, hripavca i gripe. Iako su istraživači znali da cjepiva uzrokuju ozbiljne reakcije, apscese i povraćanja, te su neka pala i na sigurnosnim testovima na životinjama, svejedno su zdravoj djeci davali pune doze namjenjene odraslima. Upitan o eksperimentima, Dr. David Vaux, koji je bio glasnogovornik Instituta Walter i Eliza Hall godinama nakon spomenutog događaja, rekao je: “Liječnike treba promatrati kao heroje koji spašavaju živote, a ne kao djecu koja koriste zamorce.” Nadalje izjavio je da “Ako bi se slične studije provodile danas, eksperimentalne protokole morao bi odobriti odbor za ljudsku etiku, a trebao bi se dobiti i informirani pristanak.” [11]

Također prema Goliszeku, između 1948. i 1956. godine tisuće se beba u Engleskojbez pristanka roditelja koristilo kao zamorčiće za testiranje cjepiva protiv velikog kašlja. U Londonu i Surrayu su 1960. godine djeca s Downovim sindromom bila su zamorci za testiranje cjepiva protiv ospica; neka su imala ozbiljne nuspojave, a jedno dijete je umrlo.[12]

Goliszek piše da je sredinom 1980.-ih Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Američka agencija za međunarodni razvoj koristila eksperimentalno cjepivo protiv ospica kod beba starih samo četiri mjeseca. Nacije koje su postale žrtve ovog eksperimenta uključivale su zemlje koje su pogođene siromaštvom, poput Haitija, Senegala, Južne Afrike, Zaira, Kameruna, Meksika, Gvineje-Bissau, Ruande, Gambije i Bangladeša. [13]

S obzirom na to da se cjepiva (sasvim neopravdano) prikazuju kao “najveće medicinsko dostignuće 20. stoljeća” – ako ne i u povijesti medicine – onda se ne bismo trebali iznenaditi kad ih se redovito koristi za ljudske eksperimente i/ili očekivati da će se prestati kao takva koristiti, sve dok se ljudi slijepo drže ove zablude.

Trebalo bi smatrati da je medicinsko eksperimentiranje s cjepivima bilo najgnjusnije onda kada nije dat informirani pristanak; a pritom se čak i ne daje informirani pristanak za sva cjepiva koja se otvoreno daju široj javnosti kao niti za ona koja su obavezna za svu novorođenu djecu. Opasnosti su ozbiljno svedene na minimum ili se potpuno zanemaruju.

Dakle, praktički nema razlike između nekoga tko primi cjepivo za koje nije obaviješten o mogućim opasnostima jer ga se koristi za eksperimentiranje, i nekoga tko primi cjepivo za koje se podmuklo govori da je “sigurno i učinkovito”. U oba slučaja, onoga tko pristane na cjepivo za sebe ili za svoju djecu, prevaren je zbog opasnosti koje bi mogle biti kobne ili ga dovesti do trajnih zdravstvenih problema.

Reference:
___________________________

• _{[1] Joshua A. Perper and Stephen J. Cina, When Doctors Kill: Who, Why, and How (New York, NY: Copernicus Books, 2010), 69.}
• _{[2] Andrew Goliszek, In the Name of Science: A History of Secret Programs, Medical Research, and Human Experimentation (New York, NY: St. Martin’s Press, 2003), xi, xii.}
• _{[3] Ibid., xii.}
• _{[4] Cited in Ibid.}
• _{[5] Ibid.}
• _{[6] Perper and Stephen J. Cina, When Doctors Kill: Who, Why, and How, 84.}
• _{[7] Ibid., 75.}
• _{[8] Ibid., 89.}
• _{[9] Ibid., 92.}
• _{[10] Goliszek, In the Name of Science: A History of Secret Programs, Medical Research, and Human Experimentation, 244.}
• _{[11] Ibid.,} 
• _{[12] Ibid.}
• _{[13] Ibid., 245.}

6. Zaključak

Sve predstavljeno u članku samo je vrh ledenog brijega i za cilj nema ocrniti medicinsku struku. Daleko od toga da ne postoje brižni, odgovorni i moralni liječnici, naravno da postoje. Ove netom iznesene činjenice imaju za cilj ukazati na to da živimo u vremenu medicinske diktature te da je sazrijelo vrijeme da se medicinska struka i liječnici prestanu generalno glorificirati i stavljati na pijedestal apsolutne nepogrešivosti i moralnosti, kao i zato da se ljudi osvijeste i počnu preispitivati sve i svakoga. Pogotovo se to odnosi na medicinske tretmane i farmaceutske proizvode koji nam navodno u budućnosti osiguravaju zdravlje kojega već imamo, dok u naravi predstavljaju grubu intruziju u naša tijela, kojima nas se može ozlijediti, trajno razboliti ili ubiti. Važno je razumjeti da je odgovornost za vlastito zdravlje i zdravlje naše djece prvenstveno na nama samima. Ni na kome drugome. U suprotnom bi se vrlo lako moglo dogoditi da postanemo žrtve eksperimenta za “dobro” drugih, u kojem ne želimo sudjelovati, a kada to shvatimo moglo bi već biti kasno.