Uvod
Sjedinjene američke države su 2019. godine prijavile 695 slučajeva ospica, od kojih nitko nije umro. Sudeći prema prošloj, ali i posljednjih 5 godina, vjerojatnost da ćete se u SAD-u zaraziti ospicama je otprilike 1 naprema 432 tisuće, a da ćete od iste umrijeti je 0%.
Povijesno gledano u desetak godina prije uvođenja masovnog cijepljenja do prije pet godina, smrtnost od ospica u SAD-u je zabilježena po stopi od 1 na 10 tisuća zaraženih slučajeva, a zadnja smrt koju je uzrokovala ova relativno blaga dječja zarazna bolest dogodila se 2015. godine.
S druge strane, cijepljenje protiv ospica je vrlo izvjesno. Ono se provodi MMR i MMR-V cjepivom odnosno s tri ili četiri cjepiva u jednom, koje navodno štiti dijete od ospica, zaušnjaka i rubeole + vodenih kozica. Bez primljenog MMR cjepiva dijete se ne može upisati u (subvencionirani gradski) vrtić, iako se zna da se nakon tog cjepiva mogu očekivati sljedeće neželjene reakcije:
– crvenilo,
– osip,
– bol na mjestu uboda, zajedno s vrućicom i oticanjem žlijezda u vratu ili obrazima,
– napadaji,
– trombocitopenija,
– upala pluća,
– meningitis,
– encefalitis,
– osip po cijelom tijelu,
– oštećenje mozga,
– trajni gubitak sluha,
– koma,
– smrt.
- Od 31. svibnja 1990. godine do 31. svibnja 2019. godine u 29 godina bilo je više od 94 tisuće (94.972) prijava neželjenih reakcija na MMR cjepivo. Od hospitalizacije, teških ozljeda do smrtnih slučajeva koji su prijavljeni u američkom saveznom sustavu prijavljivanja neželjenih reakcija na cijepljenje (VAERS). Od toga je više od 7 tisuća djece završilo na bolničkom liječenju, zabilježeno je 1.820 slučajeva nastanka invaliditeta i 468 smrtnih slučajeva. Preko 50% štetnih reakcija prijavilo se kod djece u dobi 3 godine i mlađe.
- Do 1. srpnja 2019. u američkom programu za naknadu štete nastale cijepljenjem (VICP) podneseno je 1.274 zahtjeva za naknadu zbog oštećenja ili smrti nastalih nakon cijepljenja protiv ospica, od kojih se 82 odnosi na smrti, 1.192 na teška oštećenja.
- Medicinska istraživanja izvješćuju da cijepljene osobe također mogu dobiti ospice jer ili ne reagiraju na cjepivo ili djelotvornost cjepiva vremenom opada. Nadalje, cijepljene majke ne prenose dugotrajna antitijela na svoje dijete koja bi ih zaštitila u prvih nekoliko mjeseci života dok se cjepivo protiv ospica ne smije aplicirati.”
U jednom od prethodnih članaka izračunali smo kolika je vjerojatnoća za prijavu smrti nakon cijepljenja protiv ospica u odnosu na smrt od ospica, te smo došli do zapanjujućeg podatka da je 495 tisuća puta veća vjerojatnoća da će se prijaviti smrt kao neželjena reakcija cjepiva protiv ospica od mogućnosti da se umre od ospica.
U nastavku članka objasnit ćemo što je cijepni obuhvat, pokazat ćemo da on, premda se u medijima stalno navodi da bi cjepivo osiguralo kolektivni imunitet, mora biti veći od 95%, te zašto on teoretski u Hrvatskoj, niti u jednoj drugoj zemlji ex. Jugoslavije, ne može biti veći od 69% za ospice, odnosno 27% za mumps, rubeolu, dječju paralizu, hripavac, tetanus, difteriju i sve ostale bolesti iz kalendara obaveznog cijepljenja .
Cijepni obuhvat
Cijepni obuhvat se definira kao odnos broja cijepljenih i broja ljudi za koje je bilo predviđeno cijepljenje, i izražava se u postocima. Uglavnom se pogrešno miješa s teorijom „Imuniteta krda“, a u naravi se radi o izvrnutoj teoriji kolektivnog imuniteta. Služi nametanju krivnje protivnicima prisilnog cijepljenja, s optužbama da su loši ljudi, te da će se zbog njih ostali cijepljeni ljudi razboljeti. Njime se sustavno stvara antagonizam, u kojem se horde roditelja koji cijepe svoju djecu okreću protiv roditelja koji unatoč zakonskoj obvezi ne žele cijepiti svoju djecu. Prema navodima iz “mainstream” medija, medicinske literature, od strane medicinskih djelatnika i djelatnika farmaceutske industrije, cjepiva štite pojedinca, odnosno cjelokupnu populaciju od epidemije neke bolesti, pod uvjetom da je cijepni obuhvat veći od 95%.
Međutim, premda u medijima često čujemo podatak kao npr. 2010. godine cijepni obuhvat je bio iznimno visok 95%, dok je trenutni cijepni obuhvat od 93% zabrinjavajuće nizak, u nastavku je objašnjeno zašto ukupni cijepni obuhvat u Hrvatskoj nikada nije bio niti blizu tom postotku, odnosno zašto nikako ne može biti veći od 69% za ospice, odnosno 27% za mumps, rubeolu, dječju paralizu, hripavac, tetanus, difteriju i sve ostale bolesti iz kalendara obaveznog cijepljenja.
Objasnit ćemo zašto se kod iskazivanje postotka cijepnog obuhvata uglavnom radi o obmanjujućem statističkom podatku, jer se navodi na pomisao da se radi o cijepnom obuhvatu stanovništva, a isti obuhvaća samo djecu. Zanemaruje se činjenica da su odrasli neodvojivi dio kolektiva i činjenica da je prvo masovno cijepljenje započelo 1948. godine potkožnim cjepivom protiv tuberkuloze, a protiv ospica tek 1968. godine, te činjenica da je umjetno izazvani imunitet, za razliku od prirodno stečenog, u teoriji daleko slabiji i ima ograničeno vrijeme trajanja. O utjecaju stranih državljana, koji svakodnevno penetriraju u našu zemlju, bez prethodne provjere njihova cijepnog statusa, ovdje neće biti riječi.
Originalna teorija kolektivnog imuniteta pretpostavlja da se zaraza sama prestaje širiti kada 68% stanovništva stekne (cjeloživotni) prirodni imunitet preboljevši određenu (virusnu) bolest
Teorija kreće od Dr. A.W. Hedricha, voditelja matičnog ureda i odjela za statistiku, pri Ministarstvu zdravstva, Savezne američke države Maryland, koji je u znanstvenom časopisu o Higijeni „Corrected Average Attack Rate from measles Among City Children“ 1930. primijetio i dokumentirao da se epidemija ospica u Bostonu između 1900. i 1930. sama zaustavila kada se 68% djece zarazilo.
Medicinske vlasti su u jednom trenutku, bez odgovarajućih dokaza, pretpostavile da je prirodno stečen imunitet nastao preboljevanjem dječje zarazne bolesti, identičan umjetno stečenom imunitetu izazvanom cijepljenjem
Nejasno je uporno održavanje ove teorije, konstantno podizanje “neophodnog” postotka cijepnog obuhvata, te brkanje pojmova umjetno izazvanog i prirodno stečenog imuniteta, kada se zna da cijepljenje nije u stanju zaštititi pojedinca od bolesti protiv koje se cijepi, te je nejasno po kojoj onda znanstvenoj teoriji cijepljenje štiti ostale u krdu.
Centers for Disease Control and Prevention (CDC) priznaje da je procijepljenost odraslih izuzetno niska
Naime, 2017. godine je američka vlada procijenila da djeca predstavljaju 22.6% američke populacije, iz čega proizlazi da je 77,4% populacije odraslih. CDC priznaje da je procijepljenost odraslih izuzetno niska, negdje od 20 do 30%. Kod nas vjerojatno još i manja, međutim taj podatak nemamo.
Uvođenja pojedinih obaveznih cjepiva u Hrvatskoj prema dostupnim podacima iz Narodnog zdravstvenog lista
- BCG (tuberkulaoza) 1948. g.
- Difterija 1948. g.
- Tetanus 1955. g.
- Hripavac 1959. g.
- Djecja paraliza 1961. g.
- Rubeola 1965. g.
- Mumps 1966. g.
- Ospice 1968. g.
- Hepatitis B 1999. g. (uvedeno u 6. r. OŠ, a 2007. uvedeno u dojenacku dob)
- H.influenzae tipa B 2002. g.
- DTaO-IPV-Hib 2008. g. (Kombinirano cjepivo protiv difterije, tetanusa, pertusisa (acelularno), dječje paralize (inaktivirano), H. influenzae tipa B i hepatitisa B . Tzv. „6u1“)
Zašto cijepni obuhvat za ospice u Hrvatskoj u 2011. godini ni teoretski nije mogao biti veći od 48%, a u 2020. godini 69%?
Naime prema podacima starosne strukture stanovništva dobivenim iz državnog zavoda za statistiku (u daljnjem tekstu DZS)
Hrvatska je prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine imala 4.284.889,00 stanovnika (procjenjuje se da je u 2020. godini imala 4.065.253). Onih starijih od 43 godine, rođenih prije 1968. godine, koji nisu cijepljeni protiv ospica, bilo je 2.746.094. Ne uzimajući u obzir činjenicu da umjetno izazvani imunitet nije učinkovit niti dugotrajan kao prirodni, ne uzimajući u obzir niti to da svi mlađi od 43 godine nisu cijepljeni, postotak necijepljenih u odnosu na ukupan broj stanovnika predstavlja 48%.
Dakle, u 2011. godini cijepni obuhvat stanovništva za ospice ni teoretski nije mogao biti veći od 48% kada bi se uzelo u obzir da umjetno izazvani imunitet traje doživotno, a poznato je da s godinama opada, kao i to da su baš sva djeca koja su rođena od 1968. do 2011. godine cijepila, što znamo a nisu.
U 2020. godini onih starijih od 55 godina, uzimajući u obzir odnos iz podataka iz popisa stanovnika DSZ iz 2011. godine, ima oko 1.343.191, što je otprilike 31% stanovništva.
Dakle, u 2020. godini cijepni obuhvat stanovništva za ospice ni teoretski nije mogao biti veći od 69% kada bi se uzelo u obzir da umjetno izazvani imunitet traje doživotno, a poznato je da s godinama opada, kao i to da su baš sva djeca koja su rođena od 1968. do 2020. godine cijepila, što znamo da nisu.
Zašto ukupni cijepni obuhvat za mumps, rubeolu, dječju paralizu, hripavac, tetanus, difteriju u Hrvatskoj u 2011. kao niti u 2020. godini ni teoretski nije mogao biti veći od 27%?
a) Necijepljene generacije – kada se izuzmu određene starosne skupine stanovništva koje nisu cijepljene jer u trenutku njihovog rođenja cjepivo još nije bilo uvedeno, proizlazi da cijepni obuhvat u 2011. u Hrvatskoj za mumps ni teoretski nije mogao biti veći od 55%, za rubeolu 57 %, za dječju paralizu 63%, za hripavac 66%, tetanus 72%, difteriju 81%.
b) Generacije kojima je istekao umjetno izazvan imunitet – kada se osim prethodnog uvjeta u izračun uključi činjenica da za ove bolesti, umjetni imunitet izazvan cijepljenjem traje od 3 do 7 godina, koji je podatak iz opisa obaveznih cjepiva sa službenih stranica HALMED-u
Kada iz službenog kalendara cijepljenja znamo da djeca nakon 15 godine više nemaju obvezu cijepljenja, te se nakon tog perioda uopće ili zanemarivo malo cijepi, dolazimo do podatka da se svi stariji od 22 godine mogu smatrati necijepljenima, osim onih koji se nisu na vlastiti zahtjev, svake sedme godine, docjepljivali.
S obzirom na to da umjetno izazvan imunitet cijepljenjem (za cjepiva protiv bolesti poput mumpsa, rubeolu, dječju paralizu, hripavac, tetanus, difteriju) traje u prosjeku maksimalno 7 godina, a iz podataka starosne skupine stanovništva DZS-u, u 2011. godini ukupan broja stanovništva iznosio je 4.284.889, a onih starijih od 24 godine, koji predstavljaju 73% ukupnog udjela u stanovništvu, dakle oni bez umjetno izazvanog imuniteta bilo je oko 3.126.626. Proizlazi da u 2011. godine ukupni cijepni obuhvat za bolesti mumps, rubeola, dječja paraliza, hripavac, tetanus i difterija nije mogao biti veći od 27%. Kako umjetno izazvan imunitet ne traje duže od 7 godina ni u 2020. godini, možemo zaključiti, da niti u 2020. godini ukupni cijepni obuhvat za te bolesti ni teoretski nije mogao biti veći od 27%.
