Da li nas je cijepljenje pretvorilo u naciju slabića?

Autor: Joanna Karpasea – Jones, neuropsihoimunolog, autorica knjige “Majčino mlijeko – prirodna imunizacija” (“Breast Milk – a natural immunisation)

U 19. i ranom 20. stoljeću puno je ljudi živjelo u siromaštvu bez odgovarajuće hrane, stanovanja ili sanitarnih uvjeta. To je značilo da je u to vrijeme veći broj ljudi umirao od zaraznih bolesti. Isto vrijedi i za ratna vremena.

Zbog poboljšanih uvjeta života (higijena, sanitarni uvjeti), odgovarajuće hrane za sve (prvi put u povijesti), grijanja, pristojnog stanovanja i kontracepcije više ne umiremo u tako velikom broju. Kontracepcija je osigurala da većina žena ima samo 2 ili 3 djece, za razliku od 15 ili 20, pa je tako sposobnija roditi zdravo dijete ako se može brinuti o sebi i svom djetetu, a ne nositi se s brojnim trudnoćama. Zlouporaba alkohola također je uzročni čimbenik difterije, kao i već postojeće bolesti.

U djelu ‘Medical world’, iz 1931., na stranici 627, navodi se “… pokazuje zanimljiv i konačan definitivan učinak školskih zgrada, njihove izgradnje i sanacije na širenje difterije gdje je sanitarna higijena najmanjkavija, a ventilacija i osvjetljenje najmanje zadovoljavajuće. Najsvjetlija i najprozračavanija škola pokazala je najmanju učestalost difterije, a incidencija u svim školama smjestila ih je u točan i pravilan redoslijed prema sanitarnim uvjetima. Štoviše, incidencija je bila najveća  u onim školama u kojima je velika pothranjenost djece bila najuočljivija. “

Kao što vidimo iz gore navedenog, prenatrpanost zgrade, loši sanitarni uvjeti i pothranjenost djece imali su ključnu ulogu.

Do trenutka kada su uvedena cijepljenja, većina ovih ubojitih zaraznih bolesti postala je benigna.

Također je poznato da cjepivo u mnogim slučajevima nije učinkovito, a zapravo može uzrokovati širenje bolesti.

Prema zapisniku s 15. zasjedanja (20. – 21. studenoga 1975.) Odbora za pregled bakterijskih cjepiva i toksoida sa standardima i snagom (podaci koje je predstavio Američki ured za biologiju i FDA): ‘Iz nekoliko razloga, toksoid difterije, tekući ili apsorbiran, nije toliko djelotvorno sredstvo za imunizaciju kao što bi se moglo očekivati. Može se pojaviti klinička (simptomatska) difterija… u imuniziranih osoba – čak i onih čija se imunizacija smatra kompletna prema preporučenim režimima…trajnost imuniteta induciranog toksoidom… je otvorena za pitanja. ’Liječnici su oduvijek znali da ovo cjepivo ne djeluje i o njemu pišu otkad je izumljeno.’

Primjerice, u medicinskom časopisu „Practitoner“, u travnju 1896., napisano je „da serum ni u kojem značajnijem stupnju nije spriječio širenje bolesti; svi teški slučajevi su umrli, a dobar ishod u lakšim slučajevima pripisuje se blagom tipu epidemije. “Autor također navodi da u bolnici Bligdam u Kopenhagenu” smrtnost od difterije ostaje ista kao što je bila i prije cijepljenja.’

Dr. Joseph Winters objavio je knjigu “Kliničke opservacije upotrebe antitoksina kod difterije”, u kojoj je izjavio: “Postotak smrtnosti ne samo da zavarava, već je apsolutno bezvrijedan ako nije popraćen stvarnim brojem prijavljenih i smrtnih slučajeva.” Također izjavljuje da “serum djeluje štetno i sigurno će se prekinuti njegovo uporaba.” Također, poznati dr. Hadwen napisao je u svojoj knjižici “Antitoksinski tretman difterije: teorija i praksa”, da je 1895. godine u Berlinu stopa smrtnosti od difterije bila 15,7% (prije bilo kakvog cijepljenja). Do 1900. godine (nakon cijepljenja) ta je brojka porasla na 17,2%.

Prema godišnjim izvješćima odbora Metropolitan Asylums Board,  između 1895. i 1910. godine stopa smrtnosti od difterije 1910. iznosila je 9,80% kod onih koji su primili antitoksin i samo 2,99% kod onih koji ga nisu primili. U posljednjih nekoliko godina postojale su i brojne studije o “neuspjehu” DPT cjepiva.

Kao primjer, evo nekoliko studija:

Journal of Infectious Diseases, vol. 179, travanj 1999.; 915-923. “Privremeni trendovi u strukturi populacije bordetella pertussis tijekom 1949.-1996. u visoko cijepljenoj populaciji”. Unatoč uvođenju opsežnog cijepljenja protiv hripavca 1953. godine i velikoj pokrivenosti cijepljenjem, hripavac je i dalje endemska bolest u Nizozemskoj, s epidemijama svakih 3 do 5 godina. “Jedan od čimbenika koji bi tome mogao pridonijeti je sposobnost sojeva hripavca da se prilagode imunitetu izazvanom cjepivom, što dovodi do ponovnog pojavljivanja novih sojeva hripavca u ovoj visoko procijepljenoj populaciji.”

“Cijepljenje protiv hripavca: Učinkovitost nasuprot rizicima” (The Lancet, sv. 1, 29. siječnja 1977, str. 234-7): Izračuni temeljeni na smrtnosti od velikog kašlja prije 1957. godine točno predviđaju kasniji pad i sadašnju nisku smrtnost … Incidencija [se ne razlikuje] bilo da se radi o cijepljenju malih razmjera počevši otprilike 1948. ili cijepljenju svog stanovništva u zemlji počevši  od 1957. godine. Nije dokazana zaštita dojenčadi.”

Lancet, svezak 353, broj 9150, 30. siječnja 1999. Rizik od difterije među školskim učenicima u Ruskoj Federaciji u odnosu na vrijeme od zadnjeg cijepljenja. Citat: 1993. godine Ruska Federacija prijavila je 15.229 slučajeva difterije, u odnosu na prijavljena 603 slučaja 1989. godine. Stopa incidencije među djecom od 7 do 10 godina (15,7 na 100.000) bila je dvostruko veća od stope odraslih u dobi od 18 godina ili više (7,9 na 100.000).

81% oboljele djece u dobi od 7 do 10 godina cijepljeno je barem prvom dozom difterijskog toksoida, a većina je dobila prvo docjepljivanje koje se preporučuje dati 12 mjeseci nakon primitka prve doze.

Shimoni, Zvi; Dobrousin, Anatolij; Cohen, Jonathan; i sur. “Tetanus u imuniziranog pacijenta”, British Medical Journal Online (10/16/99) sv. 319, br. 7216, str. 1049; Izraelski istraživači predstavljaju slučaj 34-godišnjeg građevinskog radnika koji je hospitaliziran nakon što je imao epileptični napad i imao simptome slične gripi. Pacijent je imao nisku temperaturu, ali bio je pri svjesti i koherentan. Svaki pokušaj govora ili ustajanja drugog dana rezultirao je napadima. Pacijentu je dijagnosticiran tetanus i dodano 2000 U humanog tetanus imunoglobulina. Osigurano je daljnje liječenje, a nakon 15 dana pacijent je prestao uzimati diazepam i povučena je podrška za ventilaciju. Čovjek je bio u potpunosti imuniziran protiv tetanusa, a dvije godine prije hospitalizacije bio je docijepljen za tetanus.

Drugi razlog smanjenja stope zaraznih bolesti je taj što se bolesti klasificiraju prema statusu cjepiva. Na primjer, tonzilitis i blaga difterija imaju identične simptome: jaka upala grla, otečene žlijezde na vratu, svijetlocrvene tonzile i zelenožućkasti ili sivi iscjedak na stražnjem dijelu grla. Kod ozbiljne difterije ovaj bezbojni film nemoguće je ukloniti, a može začepiti dišni put i prouzročiti probleme s dišnim sustavom. U osnovi, u blažim slučajevima nema razlike između tonzilitisa i difterije, a cijepljeni bi pacijenti jednostavno bili evidentirani kao oboljeli od tonzilitisa.

Također, liječnici više ne testiraju na difteriju tako da ne mogu znati je li bila prisutna ili ne, a većina liječnika ne zna koje simptome treba tražiti da bi se dijagnosticirala, pa bi sve to iskrivilo statistiku.

TUBERKULOZA

Ovo je također bolest loših higijenskih uvjeta i može biti uzrokovana cijepljenjem koje kontaminira unutarnji sustav. Cjepivo ne djeluje i nikada nije djelovalo.  Jedina na svijetu dvostruko slijepa kontrolirana studija o cijepljenju (BCG) ranih 1970-ih dokazala je da nije učinkovito. Međutim, bilo je potrebno gotovo 30 godina davanja beskorisnog cjepiva ljudima prije nego što su prestali s njegovom primjenom. Studija je zaključila: ‘Učinkovitost cjepiva protiv tuberkuloze iznosi 0%’ (Bilten Svjetske zdravstvene organizacije, Suđenje za prevenciju tuberkuloze, 57 (5); 819 -827, 1979).

Prema dr. Surinderu Bakhshiju, savjetniku za zarazne bolesti: ‘BCG, najčešće korišteno cjepivo na svijetu otkad je uvedeno prije više od 50 godina, nije napravilo razlike u odnosu na TB u zemljama koje se samo na njega oslanjaju da bi zaustavile širenje tuberkuloze. Nikad se nije tvrdilo da sprječava TBC, ali čak su i dokazi o njegovoj zaštitnoj mjeri neujednačeni. A u posljednja tri desetljeća nije bilo studija o njegovoj učinkovitosti. Može ostaviti ružni ožiljak, a donijeti više štete nego koristi. Nadalje, budući da je TB, uz rijetke iznimke, u zapadnom svijetu uglavnom bolest starijih osoba, cijepljenje djece nema smisla.

Tuberkuloza  u Britaniji nasljeđe je kolonijalnog carstva. Sve dok ljudi iz zemalja trećeg svijeta dolaze i naseljavaju se, ne može doći do pada širenja bolesti. Ljudi koji dolaze iz zemalja s velikom rasprostranjenošću i dalje će u svojim tijelima čuvati TB klice dok ne umru. Svjetska zdravstvena organizacija suprotstavila se cijepljenju i rutinskim pregledima. Zalaže se za učinkovito upravljanje bolešću – ranu dijagnozu i nadzirano liječenje – kako bi se to obuzdalo i izbjeglo njegovo širenje na zajednicu domaćina. Cijepljenje troši resurse, daje lažnu nadu i odvraća pažnju od onoga što treba učiniti. ’(Pismo, Sunday Times, 15. travnja 2001.). Izolacija je djelovala u stara vremena i još uvijek je jedno od najučinkovitijih sredstava za sprečavanje bolesti. Druge bolesti poput šarlaha i tifusa gotovo su potpuno nestale bez cijepljenja.

Ospice su bolest koja je u većini slučajeva blaga. Podaci koje DOH koristi su iz trećeg svijeta, a ne od djece sa zapada. Ti podaci uključuju i djecu koja već imaju komorbiditete, onu koja su pothranjena i onu čija su ospice liječene antipiretikom (za koji je poznato da uzrokuje nuspojave od ospica).

Godine 1967. Christine Miller iz Nacionalnog instituta za medicinska istraživanja u Londonu objavila je rad o ospicama, navodeći: ‘Ospice su danas najčešća zarazna bolest u djetinjstvu u Velikoj Britaniji. Javlja se u epidemijama u kojima ukupan broj slučajeva obično premašuje pola milijuna … nema sumnje da je većina slučajeva u Engleskoj danas blaga, samo kratkotrajna, da ih ne prate komplikacije i da su rijetko fatalne. ‘ Također u časopisu Practitioner, studeni 1967. godine: “neki liječnici smatraju da su ospice tako blaga gnjavaža da veliki napor u prevenciji nije opravdan.”

Nakon što je cjepivo protiv ospica uvedeno 1968., a nakon njega MMR 1988., bolest je odjednom postala ozbiljnija. Prema BMA Complete Family Medical Encyclopaedia, 1995: ‘ospice su potencijalno opasne virusne bolesti … prevencija ospica je važna jer može imati rijetke, ali ozbiljne komplikacije … ponekad je smrtonosna kod djece s oštećenim imunitetom.’

Jasno je da ovdje možete vidjeti tehnike marketinga za cjepiva.

Prema DOH-u, u njihovoj knjizi ‘Imunizacija protiv zaraznih bolesti’, “Prije 1988. godine (kada je uveden MMR) više od polovice akutnih smrtnih slučajeva ospica dogodilo se u prethodno zdrave djece koja nisu bila imunizirana.” Oni citiraju studiju CL MILLER . Umrli od ospica u Engleskoj i Walesu, 1970-83. British Medical Journal, svezak 290., 9. veljače 1985., ali ako zaista pročitate ovo istraživanje (a oni računaju da to većini roditelji neće učiniti), vidjet ćete da ono zapravo kaže: ‘Nije se pokušalo utvrditi daljnje kliničke detalje, povijest cijepljenja ili socijalni status’ – tj. isu znali cijepni status pojedinaca. I nadalje: ‘90% smrtnih slučajeva kod onih koji su prije bili zdravi dogodilo se kod djece starije od 15 mjeseci, kada se obično daju cjepiva’. Ta su djeca vjerojatno bila cijepljena prije nego što su umrla od ospica jer su bila u dobi za cijepljenje.

Gotovo polovica djece koja su umrla bila su ‘ozbiljno fizički ili mentalno hendikepirana ili oboje’. Već postojeća stanja kod 126 osoba uključivala su cerebralnu paralizu (24), mentalnu retardaciju (20), Downov sindrom (19) i razne prirođene abnormalnosti (22). Bilo je devetero djece s imunološkim deficitom ili imunosupresijom i 19 u dobi od 2 do 8 godina s leukemijom, od kojih nekolicina u remisiji.’

U normalne zdrave djece čije ospice nisu liječena antipiretikom i koju se dobro hranilo, rekla bih da su ospice dobra stvar. Nas se imunitet razvijao i sazrijevao upravo zbog stvaranja prirodnog imuniteta na bolesti koje pokušavamo iskorijeniti cijepljenjem.

Po mom mišljenju, normalne dječje bolesti su u osnovi dobre za nas. Uče naš imunološki sustav što smo „mi“, a što strano. Sve naše dječje bolesti bile su ubojice kad su se tek pojavile. Izbrisali su tisuće jer nismo imali prirodni imunitet protiv njih. Bolesti nas zaraze i zauzvrat jačaju naš imunološki sustav. Dvoje sam svoje djece cijepila MMR cjepivom, ali to je bilo prije nego što sam započela istraživanje problema povezanih s njima. “

Često će dijete kad ima dječju bolest poput vodenih kozica ili ospica proći više razvojnih prekretnica, poput iznenadnog početka čitanja ili učenja novih riječi, a čini se da se svi postojeći problemi preokreću nakon izbijanja ospica (na primjer astmatičari se naglo oporavljaju).

Moja je kći kao mala imala ospice i nakon toga više od godinu dana nije bila bolesna, čak ni od prehlade. Vjerujem da je to bilo zato što su joj ospice bile prekretnica za jačanje imuniteta.

U slučaju tetanusa, za razliku od drugih dječjih bolesti, nije moguće steći prirodni imunitet na tetanus. Ako ste ga već imali, možete ga dobiti ponovo. Tijelo ne proizvodi antitijela na Clostridium Tetani. Cijepljenje je injektiranje virusne ili bakterijske tvari u tijelo kako bi ono stvorilo antitijela na tu bolest. Međutim, budući da se ne mogu stvoriti prirodna antitijela, tada ne postoji način na koji bi se mogla stvoriti i umjetna antitijela. Ako vam bolest ne može pružiti zaštitu, kako onda može cjepivo? Vjerojatno je da je svaka povišena razina protutijela viđena nakon cijepljenja rezultat pomoćnih sredstava (toksični teški metali koji se dodaju kako bi se povećao odgovor protutijela organizma).

U slučaju cjepiva protiv tetanusa, ta je tvar aluminij. Protutijela sama po sebi nisu pokazatelj imuniteta – ovo je samo jedna funkcija koja se uvelike razlikuje od imuniteta cijelog tijela. Prema Vieiri i suradnicima: „Ova minimalna razina zaštitnih antitijela proizvoljna je i nije jamstvo sigurnosti za pojedinog pacijenta.“ (Vieira, Bl; Dunne, JW; Summers, Q .; Cefalični tetanus u imuniziranog pacijenta. Med J Austr. 1986; 145: 156-7).

Teorija imuniteta krda

Teoriju imuniteta krda je skovao 1933. istraživač Hedrich. Proučavao je obrasce ospica u SAD-u između 1900.-1931. (godinama prije nego što je izrađeno ikakvo cjepivo protiv ospica) i primijetio je da su se epidemije bolesti javljale tek kad je manje od 68% djece razvilo prirodni imunitet na nju. To se temeljilo na principu da djeca grade vlastiti imunitet nakon što obole ili su izložena bolesti. Dakle, teorija imuniteta krda zapravo se odnosila na prirodne procese bolesti i nema nikakve veze s cijepljenjem. Kad bi 68% stanovništva smjelo izgraditi vlastitu prirodnu obranu, ne bi došlo do bijesne epidemije. Kasnije su vakcinolozi usvojili frazu i povećali brojku sa 68% na 95% bez znanstvenog opravdanja, a zatim su izjavili da mora postojati 95% pokrivenosti cjepivom da bi se postigao imunitet. U osnovi, uzeli su Hedrichovu studiju i manipulirali njome kako bi promovirali svoje programe cijepljenja.

Ako cijepljenje doista imunizira, vaše će se cijepljeno dijete imunizirati i na taj način zaštititi od bilo koje bolesti koju necijepljeno dijete dobije. Ako nije tako, znači da cjepiva nisu učinkovita.

Opće je poznato da će čak i ona antitijela uzrokovana adjuvansima cjepiva protiv tetanusa nestati ili potpuno nestati u roku od 5 do 10 godina. Zbog toga djeca imaju docijepljivanja u predškolskom uzrastu, unatoč tome što su kao bebe cijepljena 3 ili više puta, i zašto se to ponovno ponavlja u petnaestoj godini, a u nekim zemljama i u dvanaestoj. Procjenjuje se da preko 50% odrasle populacije nije u toku s docjepljivanjem protiv tetanusa, pa je stoga necijepljeno. Ako je doista cijepljenje održavalo niske stope tetanusa, zašto onda nema na tisuće slučajeva tetanusa sa svim tim odraslima koji trčkaraju uokolo? To sigurno nije u skladu s njihovom teorijom imuniteta krda, gdje tvrde da 95% ljudi mora biti ‘imunizirano’ ili to neće uspjeti.

Evo nekoliko studija bolesti koje se javljaju kod cijepljenih: Bentsi-Enchill AD, i sur. “Procjene učinkovitosti cjepiva protiv hripavca od izbijanja u imuniziranoj populaciji.” Vaccine. 1997. veljača; 15 (3): 301-6. PMID: 9139490; UI: 97227584. DC Christie i suradnici, “Epidemija hripavca u Cincinnatiju iz 1993. godine: Oživljavanje bolesti u visoko imuniziranoj populaciji djece”, New England Journal of Medicine (7. srpnja 1994.), str. 16-20.MMWR 5. studenog, 1993/42 (43); 840-841,847 izbijanje difterije – Ruska Federacija, 1990.-1993. Unatoč visokim razinama pokrivenosti cijepljenjem protiv difterije, trajno izbijanje difterije zahvatilo je dijelove Ruske Federacije od 1990. (1); zaključno s 31. kolovozom 1993. zabilježeno je 12.865 slučajeva. Ovo izvješće sažima epidemiološke podatke o ovoj epidemiji za siječanj 1990. – kolovoz 1993., a temelji se na izvješćima državnih službenika u Ruskoj Federaciji.

Shimoni, Zvi; Dobrousin, Anatolij; Cohen, Jonathan; i sur. “Tetanus u imuniziranog pacijenta”, British Medical Journal Online (10/16/99) sv. 319, br. 7216, str. 1049; Vlč. Soc. Grudnjaci. Med. Trop., Sv. 28, br. 4, listopad-prosinac 1995, str. 339-43 “Klinički i epidemiološki nalazi tijekom izbijanja ospica u populaciji s visokim obuhvatom cijepljenja”: “Povijest prethodnog cijepljenja [u vrlo ranom djetinjstvu] nije umanjila broj komplikacija proučenih slučajeva. Rezultati ovog rada pokazuju promjene u dobnoj raspodjeli ospica što dovodi do značajnih izbijanja među tinejdžerima i mladim odraslima. “Clin. Ulagati. Med., Sv. 11, br. 4. kolovoza 1988., str. 304-9: “Serodijagnostika ospica tijekom izbijanja u cijepljenoj zajednici” (iz skupine od 30 oboljelih od ospica koje su pokazale protutijela IgM tijekom akutne faze bolesti, 17 je cijepljeno protiv ospica. Svih 17 ponovno je imalo ospice, pokazujući IgM antitijela koja ukazuju na akutnu infekciju. “Povijest prethodnog cijepljenja nije uvijek povezana s imunitetom niti s prisutnošću specifičnih antitijela.” Aaby P, et al. (1990) Incidencija ospica, djelotvornost cjepiva i smrtnost u dva urbana afrička područja s visokim obuhvatom cijepljenja. J Infect Dis. 1990. studenoga; 162 (5): 1043-8. PMID: 2230232; UI: 91037153.

Boulianne N, i suradnici (1991.) [Velika epidemija ospica u regiji Quebec, unatoč 99% pokrivenosti cjepivom]. Javno zdravstvo. 1991. svibanj-lipanj; 82 (3): 189-90. Francuski. PMID: 1884314; UI: 91356447.

Sva cjepiva mijenjaju način ispoljavanja bolesti i slabe naš imunološki sustav jer nemamo toliko prilika za iskusiti prirodnu bolest. Iako imamo manje zaraznih bolesti, imamo više kroničnih (dugotrajnih) bolesti. Jedna od tri osobe sada ima rak. Ova je brojka NEVJEROJATNA. Još u 18. stoljeću rak je bio gotovo nečuven. Meningitis je bio izuzetno rijedak, sada ga dobiva mnogo više djece. Toliko je ljudi na inhalatorima s ventolinom, s alergijama na orašaste plodove i jagode i drugo. Mnogi ljudi imaju čudne kožne probleme, a na desetke je više autoimunih bolesti nego što je bilo prije cijepljenja, poput HIV-a, lupusa, multiple skleroze.

Prema Sveučilištu Oxford, jedno od 58 djece je autistično, a ima ih i više s ADHD-om. To su stanja trovanja i oštećenja mozga. Dakle, imamo 2% populacije koja sada time ima oštećen mozak!

Cijepljenje nas je pretvorilo u naciju slabića koja se ne može nositi ni s čim. Zbog toga znanstvenici pokušavaju izmisliti cjepivo ‘prljavštine’ kako bi ojačali imunološki sustav djece. Što se tiče plemena koja umiru od bolesti, bile su to bolesti bijelaca. Ušli smo, napali njihov dom i njihov način života (a stotinama su godina živjeli prilično sretno) i izložili ih našim bolestima s kojima se, očito, nisu prije susretali. Daljnjim izlaganjem bolest bi postala manje teška i ljudi u plemenima ne bi umirali u velikom broju, a takav je tijek svih bolesti ako nam se dozvoli da razvijemo prirodni imunitet. Osobno također smatram da se mi u zapadnom društvu nismo imali pravo miješati u način života ljudi iz plemena i morali bismo se sramiti ovog aspekta naše povijesti.

Preuzeto sa: http://www.whale.to/vaccine/jones.html