Uloge – tko sam ja?

0
987

Gledam kako ljudi igraju svoje uloge, a gledam i sebe kako im se često pridružim, jer u svijetu uloga često nema mjesta za nas koji smo odavno odbacili svoje maske.

I stoga, da bismo sačuvali svoju fizičku slobodu, i mi koji smo se zasitili predstave usnulih, primorani smo sudjelovati u ovom igrokazu ludila.

Ovaj sustav je oformljen na način da je sloboda postala utopija, nešto što postoji još samo u literaturi i u namjerama nas koji smo dovoljno ludi da se izvrgnemo ruglu onih koji revno igraju svoje uloge, onih koji su svu vrijednost života pretvorili u jeftine riječi i lažno znanje bez iskustva.

Ljudi gube sebe u ulogama i često postaju ljuštura bez duše, oni zanemaruju svoju ljudskost iz razloga što moraju čuvati svoje uloge. A uloge su ono što donosi novac u kuću, uloge su ono što tvori društveni status, uloge su ono što je čovjek prihvatio kao jedini oblik života na ovoj zemlji.

Imamo doktore, pacijente, znanstvenike, radnike, policajce, vojnike, političare, učitelje, učenike…imamo samo riječi koje opisuju uloge, ali je veoma teško pronaći ljudsko biće koje se nalazi negdje iza svih tih uloga.

Neki dan čitam iskustvo majke koja je svoje dijete izliječila od teške bolesti, i to tako što mu je davala male količine klordioksida koji je registriran kao štetna kemikalija koja se koristi u sredstvima za čišćenje.

Ta majka čak ima i sudsku presudu koja potvrđuje da je ono što govori uistinu istina, i da način na koji je ona to radila nije ni najmanje štetan.

No unatoč tome, u očima velike većine ona je počinila zločin nad svojim djetetom, a neki idu toliko daleko da žele da se toj majci oduzme dijete koje je izliječila.

Pitam se što je onda bitnije u ovom slučaju, iskustvo ove majke ili službeno znanje zbog kojeg bi njeno dijete i danas bilo bolesno, u slučaju da ga je slijepo prihvatila kao što to većina ljudi čini, i kao što se to od nje zahtijevalo!?

Znanost tvrdi da zna i zahtijeva da ono što zna bude prihvaćeno kao jedino ispravno, no iskustva onih koji ne znaju, a koje je život primorao da probaju i ono što izgleda sululdo sa znanstvene strane, često pobijaju znanje koje dolazi iz znanosti.

Međutim, na razini društva to gotovo da ništa ne mijenja, jer ljudi radije slijepo vjeruju onome što je nametnuto od autoriteta, nego živom iskustvu ljudi koji svjedoče o tome da je ljudska znanost veoma često pogrešna ili nepotpuna.

Doktor će tako štititi naučene informacije koje ga čine doktorom, u svojoj ulozi on će često izgubiti osjećaj za čovjeka koji za njega postaje tek pacijent.

Policajac i vojnik će štititi interese onih koji su im dali titulu policajca i vojnika, bez obzira što to znači da će možda morati upotrijebiti silu protiv onih koji se bore za bolje sutra njih i njihove djece.

Učitelj će čuvati svoju ulogu tako što će učiti djecu znanju za koje i sam zna da im neće donijeti ono što će jednom tražiti u životu; sreću, slobodu, mudrost, ljubav…On ih uči znanju koje će im biti potrebno da jednog dana i oni preuzmu svoju ulogu i u njoj izgube sebe.

I to je ono što se zove konformizam koji je objašnjen kao promjena ponašanja i uvjerenja prema grupi kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska nametnutih vrijednosti.

To se događa kad se ljudi nađu u dvosmislenim ili novim situacijama, a može se lako shvatiti ako konformizam zamislimo kao informacijski utjecaj – to jest nešto u vezi s čim ljudi koji imaju utjecaj pružaju informacije o prikladnom ili očekivanom ponašanju.

Konformizam se sastoji u nekritičnom stavu o zlu, s ciljem da budemo društveno prihvaćeni od grupe s kojom se poistovjećujemo, pa čak i kad ona nema ispravne stavove.

Situacija sa sumnjivim virusom koji je zaustavio cijeli svijet je upravo savršen primjer konformizma o kojem upravo govorimo. Stanje u kojem se čak i inteligentni pojedinci veoma lako stope s bezumnom masom.

Jedini način da zaustavimo ovaj ‘virus konformizma’ jes da se osvještavamo o njegovoj prisutnosti, to jest da ga proučavamo i da govorimo o njemu. Bez straha od kritike koja će dolaziti sa svih strana; od strane vlasti, znanosti, religije, new age duhovnosti i njihovih poklonika.

Ako je sloboda već u tolikoj mjeri uskraćena, onda je hrabrost da se borimo za slobodu vrijednost koja ne smije biti odbačena. U trenutku kada i to napustimo, ljudsko biće više neće postojati, i sve nade za ‘bolje sutra’ koje želimo sebi i svojoj djeci će jednostavno bespovratno iščeznuti.

Jesu li uloge našeg malog egoističnog identiteta uistinu vrijedne toga!?

Izvor: shorturl.at/jwESV

Autor: Anđelko Katinić

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments