Friday, July 23, 2021
No menu items!
istaknutoStanfordski zatvorski eksperiment

Stanfordski zatvorski eksperiment

-

Stanfordski zatvorski eksperiment (SZE) bilo je istraživanje psiholoških efekata koje su izazivali zatočeništvo kod zatvorenika ili nadređeni položaj zatvorskih čuvara. Eksperiment je izveden na sveučilištu Stanford između 14. i 20. kolovoza 1971. godine. Tim istraživača na čelu s profesorom psihologije Filipom Zimbardom  proveo je ovaj eksperiment koristeći studente kao test subjekte. Projekt je financirala Američka mornarica radi interesa za istraživanje odnosa između vojnih čuvara i zatvorenika. Eksperiment predstavlja klasičnu studiju psihologije zatvora što je i tema koja se razmatra u većini udžbenika iz psihologije, gdje se i ovaj eksperiment navodi kao primjer.

Sudionici su se prilagodili ulogama i van Zimbardovih očekivanja, jer su čuvari provodili ekstremne autoritarne mjere koje su na kraju izložile zatvorenike posljedicama psihičke torture. Mnogi od zatvorenika su pasivno prihvatili psihičko zlostavljanje i, na zahtjev stražara, čak i maltretirali druge zatvorenike koji su pokušavali spriječiti zlostavljanje. Eksperiment je pod utjecaj stavio i samog Zimbarda koji je u svojoj ulozi nadzornika dozvolio da se zlostavljanje nastavi. Dvojica su zatvorenika napustila eksperiment ranije, a cijela studija je naglo prestala poslije samo šest dana, u izvjesnoj mjeri zbog prigovora Kristine Maslah. Pojedini dijelovi eksperimenta su snimljeni te neki odlomci dostupni javnosti.

Ciljevi i metode

Tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dolazilo je do preopterećenja kapaciteta velikog broja zatvora, što je dovelo do preispitivanja korisnosti samih objekata, ali i pravilnog postupanja sa zatvorenicima. S obzirom na povećani broj pobuna zatvorenika, došlo se do zaključka da su ljudi zaduženi za korekciju i praćenje ponašanja zatvorenika nad njima provodili psihičko i fizičko nasilje. Kako bi objasnili ovu pojavu, psiholog Filip Zimbardo i njegov tim znanstvenika napravili su simulaciju zatvora u podrumu Sveučilišta Stanford.

Zimbardo i njegov tim imali su za cilj testirati hipotezu koja je smatrala da su osnovne osobine ličnosti zatvorenika i stražara glavni uzrok nasilnog ponašanja u zatvoru. Sudionici su odabrani te im je rečeno da će sudjelovati u simulaciji zatvora u trajanju od dva tjedna. Ispitanici su bili traženi putem oglasa u novinama širom SAD-a i Kanade. Od 75 ispitanika, Zimbardo i njegov tim odabrali su 24 muškaraca za koje su smatrali da su psihički najstabilniji i najzdraviji. Ovi su sudionici pripadali uglavnom srednjoj klasi. Grupa je namjerno izabrana tako da se u njoj ne nađu osobe sa kriminalnom prošlošću, psihološkim poremećajima, ili zdravstvenim problemima, time omogućavajući da se ne dođe do ugrožavanja validnosti eksperimenta. Svi su pristali sudjelovati u periodu od 7 do 14 dana i za sumu od 15 dolara dnevno.

Eksperiment je izveden u podrumu Džordan hale (zgrade za psihologiju i psihološka istraživanja na Stanfordu). Kako bi proučavali odnose i dinamiku koji postoje unutar zatvora, znanstvenici su u podrumu sveučilišta ’’izgradili’’ zatvor, u čemu su im pomogli nekadašnji zatvorenici, više se koncentrirajući na njegovu funkcionalnost nego na stvaranje dosljedne replike. Polovici sudionika dodijeljena je uloga zatvorenika (9, plus 3 zamjenika), dok je druga polovica imala ulogu čuvara (također 9, plus 3 zamjenika). Ove uloge nasumično su dodijeljene i nitko od ispitanika nije u vezi s njima imao ranija iskustva, osim informacija koje su bile predstavljene u medijima. Zimbardo je uzeo ulogu nadzornika, a njegov asistent ulogu upravitelja zatvora. Zimbardo je također i dizajnirao eksperiment kako bi izazvao dezorijentaciju, depersonalizaciju i deindividualizaciju sudionika.

Istraživači su održali sat orijentacije za stražare dan prije eksperimenta, tijekom kojeg su im naložili da ne naškode fizički zatvorenicima. U snimci studije, može se vidjeti Zimbardo kako razgovara sa stražarima:

Možete u zatvorenicima izazvati osjećaj dosade, straha do nekog stupnja, možete kreirati pojam proizvoljnosti da je njihov život potpuno kontroliran po sistemu ti, ja, i oni tada neće imati privatnost… Oduzet ćemo im njihovu individualnost na razne načine. U principu cilj svega ovoga je da osjete nemoć. U takvoj situaciji mi ćemo imati svu moć i oni neće imati ništa.

Istraživači su ospkrbili stražare drvenim palicama kako bi uspostavili svoj status. Dali su im odjeću sličnu uniformi zatvorskih čuvara (smeđa košulja i hlače), a na glavi su stalno nosili naočale kako bi spriječili kontakt očima sa zatvorenicima. Zatvorenici su nosili neudobne i grube haljine na kojima se nalazio broj zatvorenika, kao i kape na glavama izrađene od najlonskih čarapa koje su trebale predstavljati obrijane glave (radi depersonalizacije). Pored toga, na nogama su imali lanac oko jednog zgloba koji je bio konstantan podsjetnik na zatvor i ograničenost. Stražari su dobili instrukcije da zovu zatvorenike po dodjeljenim im brojevima, nisu ih smjeli zvati po imenu, što je doprinosilo gubljenju identiteta kod zatvorenika.

Ovako organizirano okruženje imalo je mogućnost izazvati osobne, intenzivne i patološke reakcije ispitanika na osnovu predrasuda koje su im bile usađene putem masovnih medija. Također je došlo i do dezorijentiranosti i gubljenja osjećaja o vremenu, jer nije bilo satova niti prozora unutar simulacije. Ispitanici su bili pod konstantnim nadzorom znanstvenika koji su postavili kamere i snimače zvuka širom simulacije zatvora. Radi boljeg uvida u mentalno stanje ispitanika izvršavani su intervjui i upitnici.

U zatvorskim ćelijama je moglo boraviti samo tri zatvorenika. Pored toga, ovaj lažni zatvor obuhvaćao je malo zatvorsko dvorište, samicu i veću sobu za stražare i upravitelja preko puta zatvorenika. Zatvorenici su bili u obavezi da ostanu u svojim ćelijama cijeli dan i noć do završetka studije. Stražari su radili u timovima od po troje, osam radnih sati. Stražari nisu morali ostati u zatvoru nakon završene smjene.

Tijek i rezultati eksperimenta

Prvog dana eksperimenta zatvorenici su “uhićeni” u svojim domovima te su “terećeni” za oružanu pljačku. Lokalna policija pomogla je profesoru Zimbardu s uhićenjima, provodivši sveobuhvatne procedure nad zatvorenicima, koje su uključivale uzimanje otisaka prstiju, kao i fotografiranje. Zatvorenici su prebačeni iz policijske stanice u Zimbardov lažni zatvor. Pri dolasku u lažni zatvor, od zatvorenika je traženo da skinu odjeću, a zatim ih se špricalo sprejem kako bi se doprinijelo iluziji da imaju uši ili nametnike – što je doprinijelo degradaciji ispitanika, te su potom odjeveni u uniforme. Dobili su svoje nove identitete. Kako bi vježbali autoritet nad zatvorenicima, čuvari su ih zviždaljkama budili usred noći i neposlušne kažnjavali sklekovima, jer ni jedna strana još uvijek nije bila naviknuta na nove uloge.

Nakon relativno tihog prvog dana, drugog dana su zatvorenici u ćeliji br. 1 blokirali svoja vrata krevetima i skinuli kape, odbijajući izaći ili pratiti upute nadređenih. Stražari iz druge smjene su dobrovoljno radili prekovremeno, da bi pomogli u smirivanju otpora, a potom su špricali zatvorenike aparatom za gašenje požara bez dozvole nadzornika. Shvativši da je rukovanje nad devet zatvorenika sa samo tri stražara u smjeni bio izazov, jedan od njih je predložio da se koriste psihološke metode kako bi se zatvorenici kontrolirali. Zatvorenike koji nisu bili uključeni u otpor tretirali su privilegirano i davali im posebne nagrade, kao što su veći obroci. “Privilegirani” zatvorenici su odlučili ne jesti obrok u znak podrške svojim kolegama zatvorenicima. Također su uveli i “ćeliju za privilegirane” u koju su stavili zatvorenike koji su najmanje sudjelovali, a zatim preko dana mijenjali “dobre” i “loše” zatvorenika po dobroj i lošim ćelijama, i to je navelo zatvorenike da pomisle da među njima postoje doušnici, što je izazvalo nepovjerenje.

Nakon samo 36 sati, jedan se zatvorenik počeo ponašati nestabilno, kao što je i Zimbardo opisao:

# 8612 je počeo djelovati ludo, vrištati, proklinjati, nekontrolirano bijesniti. Prošlo je dosta vremena prije nego što smo postali uvjereni da je zaista patio i da smo ga morali pustiti.

Stražari su primoravali zatvorenike da ponavljaju svoje dodeljene brojeve kako bi pojačali ideju da je to njihov novi identitet. Stražari su uskoro ovo koristili kako bi maltretirali zatvorenike, koristeći fizičko kažnjavanje kao što su dugotrajne vježbe za greške u brojanju zatvorenika. Sanitarni uvjeti su ubrzo pogoršani odbijanjem stražara da dozvole nekim zatvorenici da mokre ili vrše nuždu normalno, već su ih primoravali da to čine u kantu smještenu u ćeliji. Stražari često nisu dozvoljavali zatvorenicima da isprazne kante. Uredno namješteni madraci bili su vrednovana stavka u zatvoru, a stražari bi kažnjavali zatvorenike koji ih nisu držali urednima na način da bi im ih oduzeli, ostavljajući ih da spavaju na betonu. Neki su zatvorenici bili prisiljeni biti goli radi metoda degradacije. Nekoliko stražara je postajalo sve okrutnije kako je eksperiment napredovao; istraživači su izvijestili da je jedna trećina stražara pokazala originalne sadističke sklonosti. Većina stražara se uznemirila kada je eksperiment završen poslije samo šest dana.

Treći dan bio je rezerviran za posjete roditelja i za ovu priliku Zimbardo je tražio da se zatvorenici dobro nahrane i da se zatvor očisti kako ne bi izazvao gnjev roditelja koji su, igrajući ulogu posjetilaca, i sami postali dio simulacije.

Zimbardo spominje svoju opsjednutost eksperimentom i uživljavanje u vlastitu ulogu nadzornika. Četvrtog su dana neki od stražara izjavili da su čuli glasine da je pušteni zatvorenik otišao sa svojim prijateljima kako bi oslobodili preostale ispitanike. Zimbardo i stražari su privremeno razmontirali zatvor i prebacili sve zatvorenike na drugi kat zgrade. Zimbardo je sam čekao u podrumu, u slučaju da se oslobođeni zatvorenik pojavi, a planirano je da mu kaže da je eksperiment prekinut. Oslobođeni zatvorenik se nikada nije vratio, zatvor je bio obnovljen, a zatvorenici su zbog ove lažne dojave bili natjerani da rade sklekove i čiste toalete.

Ono što je zatvor učinilo još uvjerljivijim bile su posjete svećenika i odvjetnika koje su još više uvjerile sudionike eksperimenta da nije u pitanju simulacija već pravi zatvor. Predstavljali su se zatvorskim brojem umjesto imenom i izlazili pred odbor za uvjetno puštanje iako su mogli reći da više ne žele sudjelovati u eksperimentu.

Zatvorenik br. 416, novoprihvaćeni pričuvni zatvorenik, izrazio je zabrinutost zbog tretmana drugih zatvorenika. Stražari su to zloupotrijebili. Kada je odbio jesti svoje kobasice rekavši da štrajka glađu, stražari su ga poslali u “samicu” odnosno tamni ormar. Zatim su natjerali druge zatvorenike da više puta udare u vrata i proderu se na zatvorenika br. 416. Stražar mu je rekao da će biti pušten iz samice samo ako zatvorenici daju svoje pokrivače i prespavaju na svojim golim madracima. Svi osim jednog odbili su to napraviti.

Zimbardo je shvatio da mora obustaviti eksperiment nakon što je pregledao noćne snimke na kojima su bili prikazani puno gori i ponižavajući načini kažnjavanja i dehumanizacija zatvorenika i kada je Kristina Maslah, studentica psihologije s kojom je kasnije bio u braku, uložila prigovor na uvjete u zatvoru nakon što je uvedena u eksperiment kako bi provela intervjue. Zimbardo je primetio da, pored više od 50 ljudi koji su promatrali eksperiment, Maslah je bila jedina koja je preispitivala moralnu osnovu studije. Nakon samo šest dana trajanja od planirana dva tjedna, zatvorski eksperiment u Stanfordskom sveučilištu je prekinut. [1][2]

Zaključak

20. kolovoza 1971. godine Zimbardo je sudionicima objavio kraj eksperimenta. Eksperiment je korišten kako bi ilustrirao kognitivne teorije nesuglasnosti i moći vlasti.

Rezultati eksperimenta odgovaraju situacijskom ponašanju, prije nego dispozicijama ličnosti testiranih subjekata. Drugim riječima, izgledalo je da je situacija, prije nego njihove individualne ličnosti, izazvala nasilničko ponašanje sudionika. Prema tom tumačenju, rezultati su u skladu sa rezultatima Milgramovog eksperimenta (engl. Milgram experiment), u kojem je jednoj grupi ljudi dano naređenje da upravljaju strujnim udarima, nanoseći na taj način štetu drugoj grupi ljudi.

Ubrzo nakon kraja studije bilo je krvavih pobuna u obližnjim zatvorima, a Zimbardo je prijavio svoje zaključke o eksperimentu Američkom odboru za pravosuđe (engl. United States Senate Committee on the Judiciary).

Ponašanje sudionika bilo je promjenlivo. Bez obzira na to što su bili svjesni toga da ih netko promatra, čuvari i zatvorenici su postupali drugačije nego što je uobičajeno. Stražari su osjetili potrebu da pokažu svoju nadmoć, čak i kada to nije bilo potrebno.

Zatvorenici su bili omalovažavani na razne načine. Bili su obilježeni brojem umjesto svojim pravim imenom. To dehumaniziranje zatvorenika dovelo je do gubitka identiteta. Bez kontrole, zatvorenici su saznali da su imali malo utjecaja na ono što im se dogodilo. Na kraju su počeli popuštati. Brzo su shvatili da su stražari bili najviši u hijerarhiji, i tada su počeli prihvaćati svoje uloge manje važnih ljudi.

Uniforme su dobili da bi im bio izbrisan osobni identitet, a sudionici su nasumično odabrani da budu zatvorenici ili čuvari. Cilj je bio svesti individualnost na najnižu razinu. Čuvari su dobili palice i naočale kako bi pokazali svoju snagu. Zatvorenici su dobili spavaćice i lance kako bi se potvrdila njihova ranjivost i nemoć. Ovi rekviziti su bili stalni podsjetnik koliko su bili nebitni u položaju zatvorenika tokom eksperimenta.

Cilj studije bio je i promijeniti način na koji se upravlja u američkim zatvorima.

Stanford-fængselseksperimentet - Wikipedia, den frie encyklopædi
Ploča ispred mjesta gdje je izvršen eksperiment na sveučilištu.

Etički problemi

Eksperiment je nastavljen čak i kada sudionici to nisu željeli. Prethodno im je rečeno da imaju pravo napustiti eksperiment u bilo kojem trenutku, ali Zimbardo to tijekom eksperimenta nije dozvolio. To je dovelo do etičke dileme. Eksperiment je mogao imati mogućnost izvanrednih rezultata da se nastavio, međutim, na sudionike je utjecao loše.

Trenutno, za eksperimente postoje etičke smjernice koje izvršitelji eksperimenata trebaju pratiti. Štetan tretman sudionika formalno je priznat. Nakon ovog eksperimenta, pa i danas, prije nego što se provedu studije, potrebno je da etički odbor napravi opsežan pregled u skladu s propisanim etičkim principima. Ovako se nadmašuje mogući rizik za fizičke i psihičke povrede sudionika.

Mnogi psiholozi su kritizirali rezultate Zimbardovog eksperimenta kao neargumentirane, kao i način na koji je proveden.[3][4][5][6][7][8][9][10][11][12][13]

Praktična primjena rezultata eksperimenta

Na osnovu eksperimenta 1992. godine snimljen je dokumentarni film “Tihi bijes: Stanfordski zatvorski eksperiment”. Korišten je od mnogobrojnih agencija u sklopu civilnog i vojnog pravnog sustava, kao i u sigurnim kućama za žene. Također je korišten u “SEAR” programu Američke ratne mornarice u obuci o potencijalnim opasnostima zloupotrebe moći pri igranju uloga špijuna i terorista.[14]

U popularnoj kulturi

  • Zatvorski stenfordski eksperiment (engl. The Stanford Prison Experiment), film je zasnovan na eksperimentu.
  • Eksperiment (engl. The Experiment), film iz 2010. godine.

Izvori:

  1. ^ „Stanford Prison Experiment, The Story: An overview of the experiment”. Pristupljeno 21. 12. 2017.
  2. ^ Zimbardo, Philip G (1973). On the ethics of intervention in human psychological research: With special reference to the Stanford prison experiment. str. 243—256.
  3. ^ Carnahan, T.; McFarland, S. (2007). “Revisiting the Stanford Prison Experiment: could participant self-selection have led to the cruelty?”. Personality and Social Psychology Bulletin 33 (5): 603–614. doi:10.1177/0146167206292689.
  4. ^ Griggs, R. A. (2014). “Coverage of the Stanford Prison Experiment in introductory psychology textbooks”. Teaching of Psychology 41: 195–203. doi:10.1177/0098628314537968.
  5. ^ Haney, C., Banks, W. C., & Zimbardo, P. G. (1973). “Study of prisoners and guards in a simulated prison”, Naval Research Reviews, 9, 1–17. Washington, DC: Office of Naval Research.
  6. ^ Haney, C.; Banks, W. C.; Zimbardo, P. G. (1973). “Interpersonal dynamics in a simulated prison”. International Journal of Criminology and Penology 1: 69–97.
  7. ^ Haslam, S. A.; Reicher, S. D. (2003). “Beyond Stanford: questioning a role-based explanation of tyranny”. Dialogue (Bulletin of the Society for Personality and Social Psychology) 18: 22–25.
  8. ^ Haslam, S. A.; Reicher, S. D. (2006). “Stressing the group: social identity and the unfolding dynamics of responses to stress”. Journal of Applied Psychology 91: 1037–1052. doi:10.1037/0021-9010.91.5.1037.
  9. ^ Haslam, S. A.; Reicher, S. D. (2012). “When prisoners take over the prison: A social psychology of resistance”. Personality and Social Psychology Review 16: 154–179. doi:10.1177/1088868311419864.
  10. ^ Musen, K. & Zimbardo, P. G. (1991). Quiet rage: The Stanford prison study. Videorecording. Stanford, CA: Psychology Dept., Stanford University.
  11. ^ Reicher; Haslam, S. A. (2006). “Rethinking the psychology of tyranny: The BBC Prison Study”. British Journal of Social Psychology 45: 1–40.
  12. ^ Zimbardo, P. G. (1971). “The power and pathology of imprisonment”, Congressional Record (Serial No. 15, 1971-10-25). Hearings before Subcommittee No. 3, of the United States House Committee on the Judiciary, Ninety-Second Congress, First Session on Corrections, Part II, Prisons, Prison Reform and Prisoner’s Rights: California. Washington, DC: U.S. Government Printing Office. Zimbardo, P. G (2007) Understanding How Good People Turn Evil. Interview transcript. Democracy Now!, March 30, 2007. Accessed 17 January 2015.
  13. ^ Haney, C., Banks, W. C., & Zimbardo, P. G. (1973). A study of prisoners and guards in a simulated prison. Naval Research Review, 30, 4-17. Retrieved November 12, 2015
  14. ^ „Demonstrating the Power of Social Situations via a Simulated Prison Experiment”American Psychological Association. Pristupljeno 22. 12. 2017.

Prevedeno s wikipedia.org

Predlažemo: https://dokumentarac.hr/razmisljanja/eksperiment-svemir-25/

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Posljednje novosti

Britanska istraživačka skupina: Cjepivo protiv koronavirusa “nesigurno za ljude” zbog neželjenih događaja

Medicinska istraživačka skupina u Velikoj Britaniji istaknula je da su cjepiva protiv Wuhan koronavirusa (COVID-19) "nesigurna za ljude" na...

Bijela kuća traži nadzor SMS poruka nad ‘dezinformacijama’ o cjepivu

Bijela kuća će tražiti od davatelja SMS usluga nadzor nad 'dezinformacijama' o cjepivu u privatnim tekstualnim porukama Prema Politicu, čini...

[VIDEO] Dr. Jane Ruby: “Znali su da će ovo cjepivo dovesti do komplikacija srca!” – s prijevodom

Dr. Jane Ruby: "Iako FDA i CDC znaju još od prosinca 2020. godine da ti pripravci mogu dovesti do...

[VIDEO] Bivši policajac Mark Sexton poziva narod na okupljanje ispred parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva, 19. srpnja 2021. godine – s prijevodom

Poziv bivšeg policajca Marka Sextona na okupljanje ispred UK parlamenta, 19. srpnja 2021. godine Objavljeno 5. srpnja 2021. Prevoditelj: nepoznat Izvor: https://youtu.be/cvozHYyaPUI

[VIDEO] Dr. Scott Jensen: “Cjepivo protiv COVIDA moglo bi uništit živote mnoge djece” – s prijevodom

Liječnik Scott Jensen, kandidat za guvernera Minnesote: "Cjepivo protiv COVID-a uništit će živote mnoge djece. Izazivam medije da stave...

[VIDEO] Dr. Sucharit Bhakdi: VAŽNA OBAVIJEST!

Prof. Sucharit Bhakdi objašnjava nedavna otkrića koja iz temelja mijenjaju COVID narativ. Naime, najnovije znanstvene spoznaje dokazuju da VEĆ...

SAZNAJTE...

Bjeloruski predsjednik Lukašenko odbio 940 milijuna dolara MMF-a za zaključavanje svojih građana

Predsjednik Bjelorusije Lukašenko ne slaže se s nametanjem zaključavanja. Na konferenciji za...

VIDEO: Nitko ne treba umrijeti, postoji uspješan lijek za COVID-19

Skupina liječnika stajala je u Washington DC-u i snimila...

Možda će Vam se ovo svidjetiRELATED
Recommended to you

Tweet
Share
Vibe
WhatsApp