Stockholmski sindrom tijekom pandemije COVIDA-19

0
507

Poznati su i slučajevi mnogih zatvorenika u koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Oni su se toliko identificirali sa svojim zlostavljačima da su na kraju postali okrutniji od njih, ali i tu je djelovala dugotrajnost ekstremne situacije ugroženosti i izolacije koja nije mogla drugačije rezultirati.

Autor: Marija Granić, mag. psych.

Uvodno

Tijekom pandemije COVIDA-19 koja se razvlači već skoro godinu dana svjedoci smo sustavne proizvodnje i poticanja na praiskonske strahove od bolesti i smrti. Ove strahove generiraju glavni mediji zajedno sa predstavnicima vlada, medicine i farmacije. Posljedično, pojavile su se i protumjere kojima nas navodno država štiti od nevidljive opasnosti koja je uzrok tim strahovima. Međutim, te protumjere nemaju podlogu u visokoj znanosti, a najčešće ih niti zdrav razum ne može prihvatiti. Prezentirane kao borba protiv virusa, osim cenzure uključuju mučenje ljudi kroz prisilno zaključavanje, ograničavanje njihovog kretanja, osiromašenje, svakodnevno nošenje maski preko organa za disanje (o beskorisnosti i štetnosti maski možete pročitati ovdje i ovdje), invazivne metode struganja sluznice usta i nosa i unošenja kemijskih tvari u organizam putem igle, te sustavnog uvjeravanja na iste kroz zakonske kazne i nemogućnost primanja i pružanja usluga koje život znače. Te tkz.protuepidemijske mjere prikazuju nam se kao nešto što je “novo normalno” međutim one su daleko od normalnog (prirodnog). Njima nas se svakodnevno i učestalo ponižava kao ljudska bića, a osim što su beskorisne, iznimno štetno djeluju na naše psihofizičko zdravlje. Međutim ipak ih mnogi ljudi pozdravljaju i rado prihvaćaju. Slijepo vjeruju autoritetu koji ih je nametnuo, pritom se agresivno odnose prema onima koji ih se ne pridržavaju. Sindrom identifikacije sa zlostavljačem za vrijeme osjećaja straha, kao i stvaranje povjerenja u agresora, psihologija odavno poznaje. Nazvala ga je stockholmski sindrom. S obzirom na njegovu sveprisutnu aktualizaciju smatramo potrebnim da vas s istim pobliže upoznamo, zbog čega vam prenosimo članak s portala krenizdravo.hr gdje je ovaj psihosomatski poremećaj lijepo opisala magistrica psihologije Marija Granić.

Stockholmski sindrom – što je, kada nastaje i kako ga liječiti?

Stockholmski sindrom je znanstveni fenomen kojeg obilježava stvaranje emocionalne veze, osjećaja povjerenja i identifikacije s agresorom koji može biti otmičar, pljačkaš, zlostavljač ili bilo koja druga dominantna osoba koja ima moć upravljanja drugom osobom.

Žrtva u tom slučaju ne odabire svjesno i racionalno takvo stanje, a agresor je istovremeno iskorištava i stavlja njezin život u opasnost. Iako zvuči paradoksalno, ovaj psihološki fenomen zaista stvara jaku emocionalnu vezu žrtve i zlostavljača.

Kako je nastao Stockholmski sindrom?

Nastanak ovog fenomena uvelike objašnjava njegovo značenje. Godine 1973. se dogodila pljačka banke u Stockholmu, glavnom gradu Švedske. Pljačkaši banke su šest dana držali zatočenima djelatnice koje su se s njima emocionalno povezale.

Nakon izlaska na slobodu, niti jedna od njih nije htjela svjedočiti protiv njih nego su ih čak i branile. Vrhunac svega su bile zaruke jedne od djelatnica s pljačkašem i održavanje njihove veze za vrijeme njegovog boravka u zatvoru. Iako su psihijatri i psiholozi na samom početku ovakve pojave bili zbunjeni i nedefinirani, s vremenom se pojavio pojam Stockholmski sindrom koji je postao tema svih znanstvenih i psihijatrijskih skupova.

Stockholmski sindrom – psihologija

Prije svega, još jednom je važno naglasiti da ovaj fenomen nije svjesni niti racionalni izbor žrtve. Neki psiholozi u ovome vide postavke Freudovske psihologije obrambenih mehanizama. Žrtve se žele obraniti od neugodnih osjećaja i misli koje proživljavaju, pa kroz emocionalno povezivanje s agresorom pronalaze način izbjegavanja svjesnosti o neugodnim iskustvima.

Umjesto zdravorazumskog nagona za preživljavanjem u takvim situacijama, žrtve su potpuno ovisne o agresoru koji upravlja njihovim životom kao što je dijete ovisno o svojoj majci koja ga štiti od opasnosti i održava na životu.

zrtva-otmice-u-strahu

Upravo zbog toga žrtva prestaje mrziti agresora i smatra svaki njegov dobar postupak (davanje hrane i pića, odlazak na WC) tračkom nade i dobrote. Takvi mali znakovi potiču stvaranje ovisnosti i emocionalne povezanosti prikazujući agresora kao pozitivnog i ljubaznog pojedinca koji žrtvi samo želi dobro.

Međutim, nije samo žrtva ta koja se emocionalno poveže nego je u pitanju obostrana povezanost. Agresori se često znaju povjeriti žrtvi i pričati joj o svojoj nesretnoj i bolnoj prošlosti.

Ponekad su upravo ljudi koji su spremni na takve teške zločine, osobe koje su kroz život doživljavale tjelesna i psihička zlostavljanja, zanemarivanja, nepravdu i nerazumijevanje. U trenucima njihove slabosti, odluče podijeliti tu patnju sa žrtvom koja tada shvaća da je i agresor isto žrtva te snažno suosjeća s njim i opravdava njegove postupke.

Zašto se javlja Stockholmski sindrom?

U situacijama kada zdravi nagon za preživljavanjem jednostavno ne funkcionira, žrtva se povezuje s agresorom znajući da sigurnost i preživljavanje ovise upravo o njegovoj dobroj volji. U takvoj situaciji, žrtva je svjesna da mu želi ugađati kako bi se razvilo povjerenje i kako bi dobila priliku za preživljavanje.

U tom vrtlogu, žrtva gubi vlastiti identitet, emocionalno se veže uz agresora i prekomjerno cijeni svako njegovo dobro djelo (kao što je davanje hrane). S obzirom da žrtve neko određeno vrijeme ostaju izolirane s agresorom i potpuno se navikavaju na takav način funkcioniranja, izlazak na slobodu im predstavlja šok.

Oslobađanje agresora za njih ne predstavlja nešto toliko željeno, nego više nešto što ih zbunjuje jer gube emocionalnu sigurnost koju su imale uz agresora.

Međutim, nisu sve osobe podložne ovom sindromu. Svaka osoba je drugačija i javljanje ovog sindroma ovisi o strukturi ličnosti osobe, njezinoj dobistupnju traume koju je doživjela i ekstremnosti situacije u kojoj se nalazi. Stockholmski sindrom nije pravilo, nego fenomen koji ovisi o raznim čimbenicima.

Simptomi Stockholmskog sindroma

S obzirom da se ovaj fenomen ne javlja tako često, treba svakako biti oprezan pri postavljanju dijagnoze. Svakako bi trebali biti prisutni sljedeći simptomi:

  • iskazivanje divljenja prema agresoru,
  • odbijanje svjedočenja protiv agresora, 
  • ugađanje agresoru,
  • odbijanje bijega kada se za to pokaže prilika,
  • opravdavanje loših postupaka agresora,
  • obrana agresora. 

Stockholmski sindrom u vezi

Ovaj sindrom nije prisutan samo u ekstremnim situacijama pljački i otmica. Iako je vrlo vjerojatno da se baš u tim slučajevima brže uspostavlja, Stockholmski sindrom se može pojaviti i u običnoj romantičnoj vezi i ljubavi.

Vjerojatno ste i sami primijetili parove koji su ograničeni samo jedno na drugo i apsolutno ništa ne rade jedno bez drugog. Vjerovali ili ne, emocionalna ovisnost takvih parova je upravo Stockholmski sindrom na jedan malo drugačiji način.

Pretjerana emocionalna povezanost partnera kasnije prerasta u ovisnost tako da je prekid odnosa nemoguć čak i kada je veza očigledno nefunkcionalna i nesretna, a sve to upravo zbog pojave ovog fenomena.

Stockholmski sindrom – liječenje

Psihijatri, psiholozi i ostali stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da postoje veliki izgledi da će se žrtve oporaviti od Stockholmskog sindroma, ali trajanje oporavka ovisi o traumatskoj situaciji koju je osoba proživjela. Uglavnom je riječ o psihoterapijskim grupnim i individualnim liječenjima. 

S obzirom na to da svaka osoba drugačije reagira na ovakve situacije i postupa onako kako misli da je najbolje, nošenje s ovakvim sindromom i njegov intenzitet određuju kasnije vrijeme liječenja i oporavka. Neki stručnjaci smatraju da je oporavak od Stockholmskog sindroma vrlo dugotrajan terapijski proces u kojem je najvažnije, uz pacijenta, uključiti i njegovu obitelj i prijatelje kako bi se osoba lakše prilagodila normalnom funkcioniranju.

Učestalost Stockholmskog sindroma

Ovaj fenomen se obično razvije kod osoba koje su čvrsto vezane uz autoritet bez razvijenih zrelih obrambenih mehanizama. Kod stabilnijih ličnosti se ovakav sindrom neće pojaviti. Nadalje, vrijeme trajanja traumatske situacije te općenito snaga povezanosti žrtve i agresora ovisi o uspostavljanju ovog sindroma.

Međutim, ovaj sindrom nije toliko čest, a i kada se javi, to ne znači da je žrtva izgubila zdrav razum. To je samo njezin način reagiranja na situaciju u kojoj se našla te je to jedini obrambeni mehanizam koji joj je u tom trenutku bio dostupan.

Stockholmski sindrom je više medijski prenaglašen nego što je u stvarnosti prisutan, ali nikad ne treba isključiti mogućnost njegove pojave.

Poznati slučajevi Stockholmskog sindroma

Možda niste ni sami svjesni za koliko ste već slučajeva ovog fenomena znali. Iako nije toliko čest, većina poznatih otmica za koje smo nekad čuli rezultirala je upravo pojavom Stockholmskog sindroma kod žrtvi. 

Natascha Kampusch

Zasigurno ste svi čuli za djevojku imena Natasha Kampusch koja je osam godina provela zatočena u podrumu bez prozora. Nakon što je pobjegla i izašla na slobodu, izjavila je da je otmičar postao dio njezina života te da ga nakon svega najviše žali za ono što je učinio. Također je naglasila da smatra da je Priklopil, njezin otmičar, jadna i izgubljena duša koju su drugi ljudi zaveli.

S obzirom na Stockholmski sindrom, ova reakcija Natashe je potpuno očekivana ako uzmete u obzir da je u ekstremnom zatočeništvu provela dugi niz svojih najosjetljivijih godina, potpuno izolirana i bez socijalnih kontakata.

Patty Hearst

Još jedan slučaj ovog fenomena je i Patty Hearst koja je šokirala Ameriku 1974. godine. Patty je bila unuka multimilijunaša Williama Randolpha Hearsta, a otela ju je ljevičarska organizacija Symbionese Liberation Army kada joj je bilo samo 19 godina.

Iako su sve sigurnosne službe sudjelovale u akciji spašavanja, najveći šok dogodio se kada je ta ista Patty, nakon samo dva mjeseca, zajedno sa svojim otmičarima, opljačkala banku te se javno odrekla svojih kapitalističkih korijena. Čak je promijenila ime u Tania i pristupila ovoj ljevičarskoj organizaciji. Međutim, to nije dugo trajalo. Ubrzo se ta organizacija raspala te je Patty bila uhićena i osuđena. Policiji je rekla kako je bila žrtva Stockholmskog sindroma te kako je zbog prijetnji otmičara sudjelovala u pljačkama i napadima.

Elizabeth Smart

Još jedno poznato ime u povijesti ovog fenomena je Elizabeth Smart koju je iz njezine spavaće sobe oteo mentalni bolesnik Brian Mitchell 2002. godine. Imala je samo 14 godina te se nalazila u najosjetljivijim godinama svojega života. Punih devet mjeseci je bila zatočena trpeći fizička zlostavljanja i silovanja.

Kao što možete pretpostaviti, došlo je do pojave Stockholmskog sindroma te je ona navodno ostala sa svojim otmičarem iako nekoliko mjeseci nije bila fizički prisiljena biti s njim. Kruže glasine da je nakon par dana zatočeništva čula u blizini svojega ujaka kako je zove, ali mu se nije htjela javiti iako je bila zatvorena u podrumu samo nekoliko metara od roditeljske kuće.

Nađena je u vrlo dobrom fizičkom stanju, ali nikad nije ništa rekla javno protiv svojega otmičara.

Koncentracijski logori

Poznati su i slučajevi mnogih zatvorenika u koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Oni su se toliko identificirali sa svojim zlostavljačima da su na kraju postali okrutniji od njih, ali i tu je djelovala dugotrajnost ekstremne situacije ugroženosti i izolacije koja nije mogla drugačije rezultirati.

Filmovi o Stockholmskom sindromu

Kao što ste već pročitali, ovaj sindrom je zaista jako popularan u medijima. Tako je s vremenom snimljeno mnogo kriminalističkih serija i filmova koji se dotiču ovog fenomena.

Film Return to Sender govori o medicinskoj sestri koja postaje žrtvom nasilja, a potom ostaje emocionalno povezana sa svojim mučiteljem s kojim održava vezu čak i za vrijeme njegovog boravka u zatvoru.

Još jedan zanimljiv film je i Berlinski sindrom u kojem je riječ o Stockholmskom sindromu u Berlinu pa je tako nastalo i zanimljivo ime filma.

Nevjerojatni i neobični sindromi

Helšinski sindrom je zapravo isto što i Stockholmski sindrom samo što ga ljudi često pogrešno nazivaju.

Pariški sindrom je možda čak najnevjerojatniji. Opisuje prolazno iskustvo koje pogađa turiste Pariza zbog idealiziranog pogleda na Pariz i neostvarenih očekivanja koja ih poslije proganjaju zajedno s halucinacijama, napadima anksioznosti i idejama proganjanja. Nekoliko japanskih turista godišnje oboli od ovog sindroma.

Otelov sindrom je dobio ime prema tragediji Williama Shakespearea. Ovaj sindrom opisuje stanje u kojem pacijent smatra da ga partner/ica vara bez obzira što za takvo nešto uopće nema dokaza. Nije u pitanju samo čista ljubomora, nego snažne i opsesivne ljubomorne misli koje ih tjeraju na špijuniranje i stalno provjeravanje svojih partnera.

Sindrom Alise u zemlji čudesa je zanimljiva pojava u kojoj pacijenti boluju od sumanutosti percepcije prostora i vremena na način da vide neke objekte manjima ili većima nego što zaista jesu. Isto tako, teško procjenjuju svoj položaj u prostoru i prolazak vremena.

Cotardov sindrom (ili Sindrom hodajućeg leša) opisuje stanje pacijenata koji vjeruju da više ne postoje, da su umrli ili da su izgubili svoje organe. Jako im je teško shvatiti realnost te su veoma poučeni i ne brinu o sebi. Ovaj sindrom je čest kod shizofrenije.

Preuzeto: https://www.krenizdravo.hr/zdravlje/psihologija/stockholmski-sindrom-sto-je-kada-nastaje-i-kako-ga-lijeciti

Povezano: https://dokumentarac.hr/razmisljanja/manipulacija-kljuc-pobjede-kvazigospodara-svijeta/

5 1 vote
Article Rating
Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments