Nakon strahota Drugog svjetskog rata, koji su uključivali ubojstva i zlostavljanja milijuna ljudi uz saučesništvo vlasti u zdravstvu raznih zaraćenih strana, međunarodna je zajednica razvila konvencije i deklaracije do kraja, “Nikad više!”[1].
Zdravstveni sustav se koristio i može se koristiti kako bi se naštetilo pojedincima ili cijeloj populaciji. Da bi se između ostalog i to spriječilo donesena je Opća deklaracija o ljudskim pravima, Ženevska konvencija i Nirnberški kodeks.
Nirnberški kodeks: dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta je apsolutno neophodan. To znači da bi osoba koja je uključena u eksperiment trebala imati pravnu sposobnost da da pristanak; koje bi trebalo biti postavljeno na razumljiv način, tako da osoba ima slobodnu moć izbora, bez intervencije bilo kojeg elementa sile, prijevare, prinude ili drugog oblika ograničenja ili prisile; i mora ga se uputiti da ima dovoljno znanja i razumijevanja elemenata predmetne problematike, kako bi mu se omogućilo razumijevanje i donošenje jasne odluke. Ovaj posljednji element zahtijeva da mu se prije prihvaćanja pozitivne odluke treba priopćiti prirodu, trajanje i svrhu eksperimenta; metodu i sredstva kojom se provodi; sve neugodnosti i opasnosti koje se mogu opravdati; i učinke na njegovo zdravlje ili osobu, koji eventualno mogu nastati njegovim sudjelovanjem u eksperimentu.Dužnost i odgovornost za utvrđivanje kvalitete pristanka leži na svakoj osobi koja pokrene, usmjeri ili sudjeluje u eksperimentu. To je osobna dužnost i odgovornost koja se ne može nekažnjeno prenijeti na drugog [2].
NIRMBERGŠKI KODEKS
Točka 1.
Dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta je apsolutno neophodan. To znači da bi osoba koja je uključena u eksperiment trebala imati pravnu sposobnost da da pristanak; zahtjev treba biti tako obrazložen da osoba može koristiti slobodnu moć izbora, bez intervencije bilo kojeg elementa sile, podvale, prijevare, prinude, prekomjerne sile ili drugog oblika ograničenja ili prisile; i trebao bi imati dovoljno znanja i razumijevanja elemenata predmetne teme koji mu omogućuju donošenje i razumijevanje jasne odluke. Ovaj posljednji element zahtijeva da, prije prihvaćanja i donošenja pozitivne odluke, eksperimentalnom subjektu treba priopćiti prirodu, trajanje i svrhu eksperimenta; metodu i sredstva kojom se provodi; sve neugodnosti i opasnosti koje se mogu pojaviti; i učinke na njegovo zdravlje ili osobu, koji eventualno mogu nastati njegovim sudjelovanjem u eksperimentu. Dužnost i odgovornost za utvrđivanje kvalitete pristanka leži na svakoj osobi koja pokrene, usmjeri ili sudjeluje u eksperimentu. To je osobna dužnost i odgovornost koja se ne može nekažnjeno prenijeti na drugog.
Točka 2.
Eksperiment bi trebao biti takav da daje korisne rezultate za dobrobit društva, a koje se ne mogu ispitati nekim drugim metodama ili sredstvima proučavanja, a da nije slučajan i po svojoj naravi za dobrobit društva nepotreban.
Točka 3.
Eksperiment bi trebao biti tako osmišljen da je zasnovan na prethodnim rezultatima pokusa na životinjama i poznavanju prirodne povijesti bolesti ili drugog problema koji se proučava da bi očekivani rezultati mogli opravdati provođenje pokusa.
Točka 4.
Eksperiment se mora provoditi tako da se izbjegnu sve nepotrebne fizičke i duševne patnje i ozljede.
Točka 5.
Ne smije se provoditi eksperiment kada postoji “a priori” (op. a. prethodno poznat) razlog za vjerovanje da bi mogla nastupiti smrt ili teška ozljeda; osim, možda, u onim eksperimentima gdje liječnici eksperimentiraju na samima sebi.
Točka 6.
Stupanj rizika koji se preuzima nikada ne bi trebao biti veći od onog koji je određen humanitarnom važnošću problema koji se treba riješiti eksperimentom.
Točka 7.
Treba napraviti odgovarajuće pripreme i osigurati odgovarajuće uvjete za zaštitu eksperimentalnog subjekta koji tebaju biti daleko od mogućnosti ozljeda, invaliditeta ili smrti.
Točka 8.
Eksperiment bi trebali provoditi samo znanstveno kvalificirane osobe. U svim fazama eksperimenta onih koji provode ili sudjeluju u eksperimentu treba zahtijevati najviši stupanj vještine i skrbi.
Točka 9.
Tijekom eksperimenta, svaki čovjek bi trebao biti slobodan prekinuti eksperiment, ako je dostigao fizičko ili mentalno stanje kada osjeća da mu je nastavak pokusa nemoguć.
Točka 10.
Tijekom eksperimenta, odgovorni znanstvenik mora biti spreman prekinuti eksperiment u bilo kojoj fazi, ako ima vjerodostojan razlog za vjerovanje, što zahtijeva njegovu dobru vjeru, vrhunsku vještinu i pažljivu prosudba, da bi nastavak eksperimenta vjerojatno doveo do ozljede, invalidnosti ili smrti eksperimentalnog subjekta [2].
Izvor:
[1] “Suđenja ratnim zločincima pred vojnim sudovima u Nirnbergu sukladno Zakonu o nadzornom vijeću br. 10”, god. 2, str. 181-182. Washington, D.C .: Američki ured za tisak, 1949.
[2] NIRMBERGŠKI KODEKS https://www.hhs.gov/ohrp/archive/nurcode.html
