Funkcionalna medicina – most koji spaja tradicionalan i moderan pristup liječenju

Autorica: Mateja Šturlić, 2. lipnja 2021.

Cijelo je 20. stoljeće bilo razdoblje napretka današnje medicine u metodama i tehnološkim dostignućima. Bolnice su sve opremljenije i metode liječenja sofisticiranije, pa imamo dojam da se nikad više nećemo razboljeti. Liječniku, naime, odlazimo kada vidimo simptom u obliku boli, visoke temperature, otekline, nesvjestice i dr. Tada liječnik napravi kompletnu krvnu sliku ili nas pošalje na neku tehnološki naprednu pretragu za koju se redovito čeka i preko 2 godine zbog sve većeg priljeva pacijenata sa sve novijim bolestima. Nakon toga liječnik na temelju nalaza postavi dijagnozu te po danom protokolu i na temelju referentnih vrijednosti prepiše farmaceutski pripravak kojim će otkloniti simptom. Vrijeme provedeno kod liječnika je kratko zbog njegove pretrpanosti poslom, a često se temelji na analiziranju prošlih medicinskih nalaza.

S druge strane, mogli bismo se zapitati koliko sami doprinosimo ili štetimo svome zdravlju. Koliko smo pod stresom i u žurbi? Jesmo li zadovoljni kvalitetom svoga života? Kakav okoliš stvaramo i kako na njega utječemo tehnološkim napretkom, te koji su nam izvori hrane?

Svoje navike ćemo rijetko kad okriviti za bolest, uglavnom ćemo ih braniti. Okrivit ćemo loše gene, sudbinu ili naći već neko opravdanje u nedostatku vremena i zatrpanošću obavezama, što je često uzrok promjenama u tijelu.

Spoj tradicionalnog i modernog

Ayurveda i tradicionalna kineska znanja za uzrok bolesti teretila su disbalans u organizmu  te su ga svojim metodama vraćale. Uzimale su u obzir mentalni i energetski aspekt bolesti. Napretkom moderne medicine ta su se znanja redovito ismijavala te su istisnuta iz mainstreama tijekom 19. i 20. st. usmjerivši fokus na simptome, osmišljavanje naziva stanja i bolesti, referirajući se na te iste simptome. Uz nedovoljno osvrtanje na uzročnike bolesti, moderna medicina redovito krivi isključivo viruse, bakterije, profesionalne ozljede, strogo definirane otrove i njihove koncentracije (ne ispitujući pritom sinergijsko djelovanje svega toga) gledajući na tijelo kao parcijalan sustav organa.

Zahvaljujući sve podrobnijim istraživanjima iz područja nutricionizma, toksikologije pa čak i kvantne fizike, ponovno su se mnogi stručnjaci zainteresirali za drevna znanja kompletno ih povezujući s današnjom liječničkom praksom. Tada su pojedini liječnici promijenili kut gledanja pomaganjem pacijentu da SAM korigiranjem navika povrati balans u organizmu.

Što je funkcionalna medicina?

Ideja je nastala zbog sve češćeg preispitivanja učinkovitosti metoda liječenja, pokušava se sagledati dublji uzrok određenih stanja više nego potražnja instant rješenja koji bi kao rukom odnijela rak ili Alzheimerovu bolest. Funkcionalna medicina je osmišljena kao pristup koji premošćuje alternativne pravce s modernom tehnologijom. Praktičari funkcionalne medicine sagledavaju tijelo kao jednu cjelinu (holistički), pristup je individualan i zasnovan je na poboljšanju psihofizičkog i emocionalnog zdravlja. Temelji se na biokemijskoj znanosti i suvremenim znanstvenim istraživanjima, a osnova za započinjanje tretmana je promjena načina života i prehrambenih navika.

Ovu novu specijalnost u medicini razvili su američki biokemičar Jeffrey S. Bland i liječnik David Jones koji je predsjednik Instituta za funkcionalnu medicinu (IFM) u SAD-u, na kojem se održavaju edukacije i kongresi stvarajući bazu znanja. Primjenjuju je praktičari komplementarne i alopatske medicine. Za više informacija posjetite stranicu www.functionalmedicine.org

Dijagnostika i liječenje

Faktori koji se sagledavaju su povijest eventualnih dječjih ili genetskih bolesti, uzimajući u obzir toksine iz okoliša ili stres. Također se prati posrednike u tjelesnim reakcijama (hormone, citokine, slobodne radikale) koji se u praksi najčešće liječe farmaceutskim pripravcima (protuupalni lijekovi).

Primjenjuju se biokemijske analize i provjera nutritivnog statusa jer upravo nedostatak nutrijenata doprinosi disbalansu organizma.

Nakon toga se kreira plan liječenja koji se velikim dijelom temelji na eliminaciji upalnih procesa jer su upravo oni pokretač bolesti u tijelu. O našim biokemijskim značajkama ovisi gdje će se oni manifestirati. Važno je otkloniti uzrok upale (potencijalni alergeni, neprobavljivi proteini iz hrane, teški metali…) Ako je potrebno, pripisuju se dodaci prehrani ili razni ostali pripravci uz paralelnu upotrebu neophodnih lijekova propisanih od specijalista.

Najvažniji principi

– biokemijska individualnost

– liječenje čovjeka, a ne bolesti (simptoma)

– uspostava balansa

– sve u tijelu, duhu i duši je povezano. Sve utječe jedno na drugo.

Ovim metodama su se pod kontrolu dovodile alergije i autoimune bolesti. Ublažavala su se stanja depresije, dijabetesa i kardiovaskularne bolesti.

Budućnost

Ovaj pristup nije nužno u sukobu sa današnjom liječničkom praksom, već se pokazao kao prilika za izvanredan rezultat u zajedničkom praćenju zdravlja i stanja pacijenata. Komunikacija između liječnika i praktičara funkcionalne medicine je neophodna. U opasnim i hitnim stanjima gdje su potrebna znanja, poput kirurgije ili stanja koja zahtijevaju stalnu i doživotnu upotrebu lijekova, potrebno je biti pod kontrolom specijalista kod kojih je pacijent prethodno liječen.

Suradnja bi se trebala temeljiti na:

1. Međusobnoj suradnji liječnika svih specijalizacija u uspostavi balansa zdravlja individue.
2. Opsežnijem educiranju liječnika o prehrani i ostalim okolišnim utjecajima na zdravlje.
3. Postavljanju cilja dugoročnog zdravlja i vitalnosti individue.
4. Premisi„Bolje spriječiti nego liječiti“.

Zaključak

Zdravlje bi trebalo biti naš osobni projekt i ne bi trebalo biti uvjetovano samim nedostatkom simptoma ili dijagnoze. Komunikacija s liječnikom mora biti redovita i od potpunog povjerenja. Naša iskustva i stanja ne možemo uspoređivati s tuđima i mjeriti ih isključivo prema referentnim vrijednostima  uspostavljenima od neke institucije. Ono što je nekome otrov, drugome je lijek, barem u prehrani i životnom stilu. Istraživanja bi se trebala referirati iz liječničke prakse i prema rezultatima koje ona donosi.

Izvori informacija: Peter Wilhemsson, Näringsmedicinska Uppslagsboken, 2019.