“Razumni će ljudi reći da nećemo čekati da 100.000 ljudi umre, reagiramo kada ih je 50 ili 100. Da, ali veće resurse stavljamo na 400 mrtvih nego na preostalih 50.000, koliko ih godišnje umre u Hrvatskoj“
Naš znanstvenik, molekularni biolog prof. dr. sc. Miroslav Radman prije tri tjedna konačno je primio orden Reda Legije časti, što je najviše francusko odlikovanje koje je ustanovio još Napoleon. To je bila prilika da s prof. Radmanom napravimo veliki intervju u kojem se otvorila prilika porazgovarati o pandemiji, ali i o nekim drugim stvarima koje prate znanost. A prof. Radmana bilo bi najbolje zapravo zvati znanstvenikom-filozofom jer rijetko koji njegov kolega može sagledati svijet na njegov, rekli bismo holistički, način.
Evo, konačno vam je i službeno uručen orden Reda Legije časti. No, nije vam to prvo priznanje, po čemu je ovo posebno?
Ovo je priznanje plemićka titula. (Da sam u Engleskoj, bio bih Sir Miroslav!). Ovo je mnogo šire priznanje, sve druge nagrade i članstva u akademijama je za ono što sam uradio u struci. A ovo, koje ej ustanovio Napoleon, gesta je društva, Francuske kao domovine, koja kaže izabranim ljudima – svaka čast! I to kaže cijelo društvo. Jer nije to samo rezultat rada nego i ponašanja. Nećete dobiti Legiju časti ako ste genijalni znanstvenik ili nešto drugo, ali imate reputaciju da ste neki muljator. Ovo priznanje kaže vam da ste častan i produktivan čovjek koji je učinio nešto važno za društvo, a to je u mojem slučaju znanost. A ovisi općenito o reputaciji.
Odakle tako jaka veza s Francuskom, vjerojatno ste imali ponude i drugih zemalja?
Imao sam sreću, mogao sam ostati u Švicarskoj, Engleskoj, Americi… No, što sam vidio u Francuskoj? Možda najbliže onom što mi je ostalo urezano u ranom djetinjstvu, neka vrsta bonvivanstva. Govoreći to, govorim o vremenima strašne oskudice kada je bio problem što ćemo sutra večerati. Ali je bilo i veselja. Sjećamo se putovanja vlakom, autobusima, potpuno zadimljenima cigaretnim dimom, ali bi se putovalo tako što su ljudi pjevali, umjesto gledali u ekran. Dijelili bismo hranu i piće među sobom. Dobio sam tako taj pečat, pa mi se poslije učinilo da je ta francuska finesa, bonvivanstvo, kvaliteta života, za mene bolja nego negdje gdje ću zarađivati tri puta više novca, a to je doista bila opcija. I nije mi žao. Francuska održava svoje kulturno bogatstvo, ali ni tamo nema velike sreće – oni vjerojatno konzumiraju najviše lijekova za smirenja, ali imaju i najviše smisla za zabavu, imaju jako dobru industriju zabave, film, teatar, na višem nivou od Njemačke, koja je bitno bogatija. I zato mi puno više odgovara. Sve je to kao papar i sol, ne možete ih jesti same jer bi bili odvratni, ali bila bi odvratna i hrana da njih nema. I zbog tog papra i soli, začina, odabrao sam Francusku.
Izašla vam je i knjiga “Le Code de l’immortalité” (Kod besmrtnosti), no nismo vidjeli da je prevedena na hrvatski. Imate li izdavača?
Nisam ni tražio. Ne volim se nametati; ne želim biti uključen u reklamu za samog sebe jer mi je to dosadno, a nije ni dostojanstveno.
Mali je kuriozitet što je orden dodijeljen u vili koja još ima pridjev – Titova. A i on sam bio je nositeljem istog ordena.
Ne bih nikada to povezao… Poslije Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je bila poznata po Titu više nego obratno. Njegova je važnost bila prominentna u jednom dosta dugom periodu kada je bio globalno i de facto “treći čovjek”, vođa Trećeg svijeta koji je, što se tiče prirodnih resursa, bogatiji od Amerike ili Rusije pojedinačno. Na toj je međunarodnoj pozornici bio dovoljno dobar igrač u diplomaciji da je tada bilo upereno svjetlo i u cijelu zemlju jer ima tako dobrog igrača. To je tako i u sportu, pa kako ne bi bilo i u politici.
Vrijeme u kojem se nalazimo posebno je, član ste Vladina znanstvenog savjeta, no ipak dajete bitno različite izjave od kolega, pri čemu kod dijela javnosti padaju na plodno tlo.
U svakom pothvatu dobro je početi od najšireg pogleda pa tek onda ići u detalje – vjerodostojnim podacima i činjenicama dolaziti do detalja. Ako u detalje odete prebrzo, možete se strašno lako izgubiti u džungli detalja. Primjerice, dobro je prisjetiti se da u većini zemalja svake godine umire otprilike jedan posto populacije, a i rađa se otprilike jedan posto populacije. Dakle, Hrvatska ima otprilike 51-52.000 mrtvih godišnje. Dok sad razgovaramo, podaci su da imamo ukupno nešto više od 400 umrlih od COVID-19. Koliko bi od ovih 400 ljudi bilo umrlo i bez koronavirusa, nikada nećemo saznati, a uglavnom su bili stari i bolesni! A što reći o podacima dnevno novozaraženih? Pitanje je koliko je testova učinjeno i jesu li su učinjeni nasumce. Ovako mogu reći da, ako želite da nikada ne bude više od tisuću novozaraženih dnevno (pa makar svi na kraju pomrli od COVID-19), napravite dnevno maksimum 999 testova… Ovom neslanom šalom obratio bih se svjetskoj struci. Izgleda kao da pomagala (tehnologije) uništavaju kompetenciju i zdrav razum njihovih konzumenata. No, što je s ovih više od 50.000 mrtvih godišnje, zašto smo se koncentrirali samo na ovih 400, što je otprilike kao da padne jedan avion (iako ne bi baš bilo dobro da sam ja u njemu, za mene bi to bilo tragično, kao i za svakoga u tom avionu)! Nešto mi tu ne štima. Iako će razumni ljudi reći da nećemo čekati da 100.000 ljudi umre, reagiramo kada ih je 50 ili 100. Da, ali veće resurse stavljamo oko 400 mrtvih nego oko 50.000. Nemam odgovor i zato ne želim kritizirati. Samo mi se čini da je sve to disproporcionalno, da smo ovog puta mi, ili netko drugi, odlučili da se plašimo. A kada je bila svinjska gripa, u Francuskoj je ubila sličan broj ljudi, samo nitko o tome nije pisao ni govorio. Kada prođe ova godina, volio bih znati kolika je bila globalna smrtnost u Hrvatskoj i drugim zemljama i spreman sam na iznenađenja.
