Pandemija straha i kriza kapitalizma

Inflaciju možemo definirati kao legalnu pljačku od strane bogatih slojeva društva onih siromašnijeg džepa. Pročitajte što kaže “Bloomberg“, jedan od važnijih glasila “elite” i zapitajte se u tom kontekstu, kome je ona u interesu?

Isto tako još početkom godine OECD je unatoč jasnim znanstvenim činjenicama o štetnosti “lockdown” mjera i njegovoj neučinkovitosti u borbi protiv COVID-19 bolesti, tvrdio kako je “uspješan”? Za koga i što , pitamo se?

Upravo ovaj tekst pokušat će pojasniti to pitanje. Pogledajte video i pročitajte izvrsnu analizu nekoliko stručnjaka iz ovog područja. Također preporučamo izdvojite malo vremena i pogledajte korisne i zanimljive dokumentarce Mike Maloney-a (posebno važan 4.dio) koji govori vrlo razumljvim jezikom kako nastaje novac, te druge važne ekonomske teme, koje su neodvojiv dio COVID projekta kojem svjedočimo, a koji kako vidimo je nešto puno opasnije od samog virusa.

Pandemija straha i kriza kapitalizma

by Colin Todhunter

U listopadu 2019., u govoru na konferenciji Međunarodnog monetarnog fonda, bivši guverner Banke Engleske, Mervyn King, upozorio je da svijet korača prema novoj ekonomskoj i financijskoj krizi koja će imati razorne posljedice za ono što je nazvao “demokratskim tržišnim sustavom”.

Prema Kingu, globalno gospodarstvo zapelo je u zamci niskog rasta, a oporavak od krize 2008. bio je slabiji nego nakon Velike depresije. Zaključio je da je vrijeme da Federalne rezerve i druge središnje banke započnu razgovore s političarima iza zatvorenih vrata.

Na tržištu ugovora o ponovnoj kupnji (repo) kamatne stope su 16. rujna skočile, a Sustav Federalnih rezervi je intervenirao iznosom od 75 milijardi dolara dnevno tijekom četiri dana. Iznos je to koji nije viđen od krize 2008. godine.

U to vrijeme, prema riječima Fabija Vighija, profesora kritičke teorije na Sveučilištu Cardiff, Sustav federalnih rezervi je hitno započeo monetarni program u kojem su stotine milijardi dolara tjedno upumpavane u Wall Street.

U posljednjih 18-ak mjeseci, pod krinkom ‘pandemije’, vidjeli smo zatvaranje gospodarstava, uništavanje malih poduzeća, nezaposlenost radnika i uništavanje ljudskih prava. Zaključavanje i ograničenja olakšali su ovaj proces.

Svrha ovih takozvanih “mjera javnog zdravstva” nema mnogo veze s javnim zdravljem, dok itekako ima veze s upravljanjem krizom kapitalizma i u konačnici restrukturiranjem gospodarstva.

Neoliberalizam je istisnuo dohodak i beneficije radnika, ključne sektore gospodarstava je peselio u inozemstvo i upotrijebio je sve alate koji su mu na raspolaganju za održavanje potražnje i stvaranje financijskih Ponzijevih shema u koje bogati još uvijek mogu ulagati i profitirati.

Spašavanje bankovnog sektora nakon sloma 2008. pružilo je samo privremeni predah. Nesreća se vratila s mnogo većom ekplozijom prije COVIDA-19, usporedno sa spašavanjem više milijardi dolara.

Distopijski ‘veliki reset’ kojem smo trenutno svjedoci, odgovor je na ovu krizu. Ovaj reset predviđa transformaciju kapitalizma.

Fabio Vighi u svemu tome rasvjetljava ulogu “pandemije”:

… neki su možda počeli preispitivati zašto su se uobičajeno beskrupulozne vladajuće elite odlučile zamrznuti globalni stroj za stvaranje profita time što su suočene s patogenom koji cilja gotovo isključivo na neproduktivne (starije od 80-ih). ”

Vighi opisuje kako je u doba prije COVIDA-19 svjetsko gospodarstvo bilo na rubu novog kolosalnog sloma i bilježi kako su Švicarska banka za međunarodna poravnanja, BlackRock (najmoćniji svjetski investicijski fond), središnji bankari G7 i drugi radili na sprječavanju golemog nadolazećeg financijskog sloma.

Svjetsko se gospodarstvo gušilo pod neodrživom količinom duga. Mnoge tvrtke nisu mogle ostvariti dovoljnu zaradu za pokriće plaćanja kamata na vlastite dugove i ostale su na životu samo uzimanjem novih kredita. Pad prometa, stisnute marže, ograničeni novčani tokovi i bilance s visokim utjecajem na financijska zaduženja rastu posvuda.

Zaključavanja i globalna obustava ekonomskih transakcija imali su za cilj omogućiti Sustavu federalnih rezarvi da preplave oboljela financijska tržišta (pod krinkom COVIDA-19) svježe isprintanim novcem, a istovremeno ugasi realno gospodarstvo kako bi se izbjegla hiperinflacija.

Vighi nadalje kaže:

… burza se nije urušila (u ožujku 2020.) jer je trebalo uvesti zaključavanja; dapače, zaključavanja su morala biti uvedena jer su se financijska tržišta urušavala. Zaključavanjem je došlo do obustave poslovnih transakcija, što je iscrpilo potražnju za kreditima i zaustavilo preopterećenje. Drugim riječima, restrukturiranje financijske arhitekture izvanrednom monetarnom politikom ovisilo je o gašenju motora gospodarstva. ”

Sve je to iznosilo više bilijuna dolari pomoći za Wall Street pod krinkom ‘olakšanja’ zbog COVIDA-19, nakon čega je uslijedio tekući plan za temeljitu restrukturiranje kapitalizma koji uključuje manja poduzeća koja su dovedena do bankrota ili su ih otkupili monopoli i globalni lanci, čime se osigurava nastavak održivog profita ovih grabežljivih korporacija i iskorjenjivanje milijuna radnih mjesta proizašlih iz blokada i ubrzane automatizacije.

Autor i novinar Matt Taibbi u 2020. je istaknuo:

To zadržava sve okrutnosti u stvarnom svijetu, pretvarajući ekonomiju na papiru u državni protektorat, okružen svojevrsnim Trumpovim zidom novca koji je osmišljen kako bi klasu ulagača zaštitio od straha od gubitka. Ova financijska ekonomija je ‘casino fantazije’, gdje su dobici stvarni, a besplatni žetoni pokrivaju gubitke. Za rijetki segment društva, neuspjeh se ispisuje iz kapitalističke pogodbe. ”

Svjetski gospodarski forum kaže da će javnost do 2030. godine ‘iznajmiti’ sve što joj je potrebno. To znači podrivanje prava vlasništva (ili moguće oduzimanje osobne imovine) i ograničavanje izbora potrošača potkrijepljeno retorikom smanjenja javnog duga ili „održive potrošnje“, koja će se koristiti za legitimiziranje nadolazeće štednje kao posljedice ekonomskog sloma. Obični ljudi plaćaju račune za pakete pomoći COVIDA-19.

Ne bude li financijsko spašavanje išlo prema planu, mogli bismo vidjeti daljnje blokade, možda opravdane pod izlikom ‘virusa’, ali i ‘klimatske nužde’.

Nisu spašene samo velike financije. Ranije bolesna farmaceutska industrija također je dobila veliku pomoć (javna sredstva za razvoj i kupnju cjepiva) i životni spas zbog proizvodnje cjepiva protiv COVIDA-19.

Zaključavanja i ograničenja koja smo vidjeli od ožujka 2020. pomogli su u jačanju globalnih lanaca i divova e-trgovine te su učvrstili njihovu dominaciju. Istodobno su temeljna prava iskorijenjena zbog mjera vlada zbog COVIDA-19.

KAPITALIZAM I RAD

Cilj ove ‘nove normalnosti’ je prisiljavanje na uklanjanje individualnih sloboda. Značajan dio radničke klase dugo se smatrao „viškom zahtjeva“- takvi su ljudi žrtvovani na oltaru neoliberalizma. Ostali su bez posla zbog automatizacije i preseljenja poslovanja u inozemstvo.

Od tada se ovaj dio stanovništva morao oslanjati na oskudnu državnu skrb i oslabljene javne usluge ili, ako je ‘sreće’, na nesigurne poslove s niskim plaćama u uslužnom sektoru.

Ono što smo vidjeli nakon nesreće 2008. jest da su obični ljudi bili gurnuti još dalje do ruba. Nakon desetljeća ‘štednje’ u Velikoj Britaniji – neoliberalni napad na životne uvjete običnih ljudi izveden je pod krinkom suzbijanja javnog duga nakon spašavanja banaka – vodeći stručnjak UN -a za siromaštvo usporedio je konzervativnu politiku socijalne skrbi sa stvaranjem Radnih kuća iz 19. stoljeća i upozorio da će se, ako se ne smanje mjere štednje, najsiromašniji ljudi u Velikoj Britaniji suočiti sa životima koji su “samački, siromašni, ružni, brutalni i kratki“.

Philip Alston, izvjestitelj UN -a za ekstremno siromaštvo, optužio je ministre da negiraju utjecaj politika. Optužio ih je za “sustavno omalovažavanje značajnog dijela britanskog stanovništva”.

U drugom izvješću iz 2019., istraživački tim Instituta za istraživanje javnih politika povezao je više od 130.000 smrtnih slučajeva u Velikoj Britaniji od 2012. godine s vladinim političkim odlukama. Tvrdilo se da su se te smrti mogle spriječiti da poboljšanja javnozdravstvene politike nisu zastala kao izravna posljedica smanjenja mjera štednje.

U posljednjih 10 godina u Velikoj Britaniji, prema podacima grupe Trussell, došlo je do povećanja prehrambenog siromaštva i sve većeg oslanjanja na donacije hrane.

U osuđujućem izvješću o siromaštvu u Velikoj Britaniji profesora Davida Gordona sa Sveučilišta u Bristolu, utvrđeno je da si gotovo 18 milijuna ljudi ne može priuštiti odgovarajuće stambene uvjete, 12 milijuna je previše siromašno da bi se bavilo zajedničkim društvenim aktivnostima, a svaki treći ne može si priuštiti adekvatno grijanje doma tijekom zime, dok se četiri milijuna djece i odraslih ne prehranjuje pravilno (britansko stanovništvo procjenjuje se na oko 66 milijuna).

Štoviše, u izvješću Instituta za novu politiku iz 2015. navodi se da se ukupan broj siromašnih ljudi u Velikoj Britaniji povećao za 800.000, sa 13,2 na 14,0 milijuna u samo dvije do tri godine.

U međuvremenu je The Equality Trust 2018. objavio da su godine ‘štednje’ bile sve samo ne stroge za najbogatijih 1.000 ljudi u Velikoj Britaniji. Povećali su svoje bogatstvo za 66 milijardi funti samo u jednoj godini (2017.-2018.), Za 274 milijarde funti u pet godina (2013.-2018.), A povećali su svoje ukupno bogatstvo na 724 milijarde funti-znatno više od 40% najsiromašnijih kućanstva zajedno (567 milijardi funti).

Samo neke od okrutnosti ‘slobodnog tržišta’ za one koji žive i rade u stvarnom svijetu. I sve te teškoće prije zaključavanja koje su kasnije uništile živote, egzistenciju i zdravlje, s druge strane dijagnoze i liječenje raka te druga stanja zanemareni su zbog gašenja zdravstvenih usluga.

Tijekom trenutne ekonomske krize, ono što vidimo je da se mnogim milijunima diljem svijeta otimaju sredstva za život. S umjetnom inteligencijom i naprednom automatizacijom proizvodnje, distribucije i pružanja usluga u neposrednoj blizini, masovna radna snaga više neće biti potrebna.

Postavljaju se temeljna pitanja o potrebi i budućnosti masovnog obrazovanja, pružanja socijalne i zdravstvene zaštite i sustavima koji su tradicionalno služili za reprodukciju i održavanje radne snage koja je bila potrebna kapitalističkoj ekonomskoj aktivnosti.

Kako se gospodarstvo restrukturira, odnos rada i kapitala se mijenja. Ako je rad uvjet postojanja radničkih klasa, onda, u očima kapitalista, zašto održavati skup (višak) rada koji više nije potreban?

Koncentracija moći i vlasništva nad bogatstvom događa se kao posljedica politike u vezi s COVID-om: prema istraživanju Oxfama, svjetski milijarderi zaradili su 3,9 bilijuna dolara, dok su radnici izgubili 3,7 bilijuna dolara u 2020.

Istodobno, dok veliki dio stanovništva prelazi u stanje stalne nezaposlenosti, vladari su umorni od masovnog neslaganja i otpora. Svjedoci smo nastajućeg stanja nadzora biološke sigurnosti osmišljenog da ograniči slobode u rasponu od slobode kretanja i okupljanja do političkih prosvjeda i slobode govora.

Globalne implikacije su također ogromne. Jedva mjesec dana od početka COVIDA-19, MMF i Svjetska banka već su se suočili s poplavom zahtjeva za pomoć od zemalja u razvoju koje su tražile pomoć i kredite.

Idealno pokriće za ponovno pokretanje globalnog gospodarstva putem velike dužničke krize i naknadne privatizacije nacionalne imovine.

Godine 2020., predsjednik Grupe Svjetske banke David Malpass izjavio je da će se siromašnijim zemljama “pomoći” da stanu na noge nakon različitih karantena, ali takva bi “pomoć” bila pod uvjetom da se dodatno provedu neoliberalne reforme.

Drugim riječima, očita  privatizacija država (koja pogađa sve nacije, podjednako bogate i siromašne), (potpuna) erozija nacionalnog suvereniteta i duga izraženog u dolarima dovodi do daljnjeg jačanja američkog utjecaja i moći.

U sustavu potpunog nadzornog kapitalizma sa sve većim dijelom stanovništva koje se smatra „neproduktivnim“ i „beskorisnim izjedačima“, pojmove individualizma, liberalne demokracije i ideologiju slobodnog izbora i konzumerizma elita smatra „nepotrebnim luksuzom“ zajedno s političkim i građanskim pravima i slobodama.

Trebamo samo pogledati postojeću tiraniju u Australiji da vidimo gdje bi druge zemlje mogle krenuti. Koliko se brzo Australija transformirala iz ‘liberalne demokracije’ u brutalnu totalitarnu policijsku državu beskrajnih blokada u kojima se okupljanja i prosvjedi ne dopuštaju.

Biti pretučen i bačen na tlo te gađan gumenim mecima u ime zaštite zdravlja ima smisla kao i uništavanje čitavih društava kroz društveno i ekonomski destruktivne mjere zaključavanja kako bi se “spasili životi”.

To ima isto toliko smisla koliko i obveza nošenja maski i socijalnog distanciranja koji nisu podržani znanošću, zloupotrijebljeni su i netočni PCR testovi, savršeno zdravi ljudi koji su označeni su kao “slučajevi”, namjerno napuhane brojke smrtnih slučajeva od COVID-a, guranje opasnih eksperimentalnih cjepiva u ime zdravlja, pojačavanje straha, oslanjajući se na lažno modeliranje Neila Fergusona, cenzuriranje rasprave o svemu ovome i WHO koji je svjetsku ‘pandemiju’ proglasio na temelju vrlo malog broja globalnih ‘slučajeva’ početkom 2020. (44.279 ‘slučajeva’ i 1.440 navodnih smrti od COVID -a izvan Kine u populaciji od 6,4 milijarde stanovnika).

U ovome ima veoma malo logike, ako je uopće i ima. No, naravno, ako promatramo ovo što se događa u smislu krize kapitalizma, u tom slučaju ima puno više smisla.

Mjere štednje koje su uslijedile nakon pada 2008. bile su dovoljno loše za obične ljude koji su još trpjeli od posljedica kada je uvedeno prvo zaključavanje.

Vlasti su svjesne da će se ovaj put doživjeti dublji, oštriji utjecaji, kao i mnogo opsežnije promjene i čini se da su odlučni da mase moraju postati strože kontrolirane i uvjetovane nadolazećim ropstvom.

Colin Todhunter specijaliziran je za razvoj, hranu i poljoprivredu te je znanstveni suradnik Centra za istraživanje globalizacije u Montrealu.