Najveći poljoprivredni mit

0
1176

Održiva, lokalna, organska hrana koja se uzgaja na malim farmama ima neizmjerno puno za ponuditi. Za razliku od intenzivne poljoprivredne  proizvodnje, ona obnavlja ruralne zajednice; ne zagađuje rijeke i podzemne vode niti stvara mrtve zone; može spasiti koraljne grebene; ne zadire u prašume; čuva tlo i može obnoviti klimu (IAASTD, 2009). Zašto ga sve vlade ne promoviraju?

Za sve koji kreiraju trenutnu politiku velika prepreka globalnoj promociji i obnavljanju male poljoprivrede (ostavljajući po strani moć lobiranja u agrobiznisu) navodno je to što “ne može nahraniti svijet”. Da je ta tvrdnja istinita, lokalni sustavi prehrane sigurno bi ljude ostavljali gladnima, pa tako njihovo promicanje postaje sebično, kratkotrajno i neetično.

Ipak, ovaj navodni nedostatak u održivoj i lokalnoj poljoprivredi predstavlja neobičnu optužbu jer, bez obzira gdje se pogleda u globalnu poljoprivredu, cijene hrane su niske jer se proizvodi višak.

Često imaju ogroman višak, čak i u najsiromašnijim zemljama. Poljoprivrednici će vam reći da prestaju poslovati jer su, kao rezultat tih viškova, cijene niske i kontinuirano padaju. Zapravo, pad poljoprivrednih cijena raširen je trend koji traje, uz neobične poteškoće, više od stoljeća i koji se odnosi na svu robu. Taj se silazni trend nastavio čak i kroz nedavni procvat biogoriva osmišljen da troši neke od tih viškova (de Gorter i sur., 2015.). Drugim riječima, dostupni podaci proturječe vjerojatnosti nestašice hrane. Unatoč porastu globalne populacije, posvuda su dostupne  zalihe hrane. (Samim time argument o previše ljudi na zemlji i nedostatku hrane za njih, je potpuno deklasificiran o.a)

Globalni modeli hrane

Standardno opravdanje za tvrdnju da će se ti viškovi jednog dana pretvoriti u globalnu nestašicu hrane dolazi iz različitih matematičkih modela prehrambenog sustava. Ti se modeli temelje na proizvodnji hrane i ostalim podacima koje UN-u dostavljaju nacionalne vlade. Iako su anegdotalni ili pojedinačni dokazi neizbježno nepouzdani, ovi modeli tvrde da mogu definitivno procijeniti i predvidjeti ogroman, raznolik i vrlo složen globalni prehrambeni sustav.

Najistaknutiji i najcitiraniji model prehrambenog sustava naziva se GAPS (Global Agriculture Perspectives System). GAPS je model koji su stvorili istraživači iz Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) u Rimu (Alexandratos i Bruinsma, 2012). Ti su modeli – i najčešće GAPS – upravo ono što se navodi u bilo kojoj kvantitativnoj raspravi o budućim potrebama za hranom. Primjerice, GAPS je zaslužan za uobičajeno predviđanje ‘60% više hrane potrebne do 2050.’, što je vodeći britanski znanstvenik John Beddington nazvao “savršenom olujom ” s kojom se suočava čovječanstvo.

Koliko su pouzdani ovi modeli prehrambenog sustava?

2010. profesor Thomas Hertel sa sveučilišta Purdue održao je godišnje predsjedničko obraćanje Američkog udruženja za poljoprivredu i primijenjenu ekonomiju. Odlučio je raspravljati o sposobnosti matematičkih modela poput GAPS-a da predviđaju buduće zalihe (ovo je djelo naknadno objavljeno kao Hertel, 2011). Hertel je svojoj publici rekao da su ti modeli neispravni.

Ono što je Hertel naglasio jest da je ekonomska analiza očito pokazala da zalihe hrane odgovaraju cijenama. Odnosno, kada se cijene prehrambenih proizvoda povećavaju, povećava se i proizvodnja hrane. Na primjer, kada cijene rastu, poljoprivrednicima se više isplati ulagati u povećanje prinosa; ali kad su cijene niske, malo je takvog poticaja. I drugi se dionici u prehrambenom sustavu ponašaju slično.

Ipak, globalni su modeli hrane, primijetio je Hertel, usvojili suprotno tumačenje: pretpostavljaju da su globalne zalihe hrane neosjetljive na cijene.

Čvrtsim, ali diplomatskim tonom koji se očekivao u predsjedničkom obraćanju, Hertel je poručio svojoj publici:

Bojim se da velik dio ovog bogatog znanja još uvijek nije uvršten u globalne modele koji se koriste za dugoročnu analizu klime, biogoriva i korištenje poljoprivrednog zemljišta … … nije jasno jesu li rezultirajući modeli dobro prilagođeni vrsti dugoročne analize održivosti koja je ovdje predviđena.”

Ovo je prilično važno. Budući da je cijela poanta ovih modela dugoročno predviđanje, ako globalni prehrambeni modeli podcjenjuju sposobnost prehrambenih sustava da se prilagode većoj potražnji, skloni su predvidjeti krizu čak i kad je nema.

Kao i svi matematički modeli, GAPS i drugi modeli prehrambenih sustava uključuju brojne pretpostavke. Te su pretpostavke obično zajedničke povezanim modelima, zbog čega imaju tendenciju davati slične odgovore. Pouzdanost svih takvih modela stoga presudno ovisi o valjanosti zajedničkih pretpostavki poput one na koju se Hertel usredotočio.

Hertelova analiza stoga nameće dva važna pitanja. Prvo je ovo: Ako GAPS sadrži pretpostavku koja je u suprotnosti s kolektivnom mudrošću konvencionalne poljoprivredne ekonomije, koje se druge sumnjive pretpostavke kriju u globalnim modelima hrane?

Iznenađujuće je, s obzirom na uloge, da je rigoroznom neovisnom testiranju ovih važnih pretpostavki posvećena vrlo mala pažnja (Scrieciu, 2007; Reilly i Willenbockel, 2010; Wise, 2013; Lappé i Collins, 2015).

Drugo je pitanje sljedeće: Je li važna činjenica da će pogreška koju je utvrdio Hertel imati tendenciju generiranja nepotrebno alarmantnih predviđanja?

Kritiziranje kritičke pretpostavke

U novom recenziranom članku “Mit o prehrambenoj krizi” kritizirao sam FAO-ove, GAPS-e – i, posljedično, sve slične modele prehrambenih sustava – na razini tih često prešućivanih pretpostavki (Latham, 2021).

Mit o prehrambenoj krizi prepoznaje četiri pretpostavke u modelima prehrambenog sustava koje su posebno problematične jer imaju velike učinke na pouzdanost modela predviđanja. Ukratko, to su:

1) Da biogoriva pokreće “potražnja “.

Kao što članak pokazuje, biogoriva su ugrađena u GAPS jednadžbu na strani potražnje. Međutim, biogoriva proizlaze iz lobiranja. Oni postoje kako bi riješili problem poljoprivredne prekomjerne ponude (Baines, 2015). Budući da biogoriva malo ili nimalo doprinose održivosti, zemljište koje se koristi za njih, ako je potrebno, može biti dostupno za prehranu stanovništva. Ta potencijalna raspoloživost (npr. 40% američkog kukuruza koristi se za kukuruzni etanol ) očito narušava točnost postupka GAPS-a prema biogorivima kao prema neizbježnoj potražnji u proizvodnji.

2) Da su trenutni sustavi poljoprivredne proizvodnje optimizirani za produktivnost.

Kao što članak također pokazuje, poljoprivredni sustavi obično nisu optimizirani da maksimiziraju kalorije ili hranjive sastojke. Obično optimiziraju dobit (ili ponekad subvencije), s vrlo različitim rezultatima. Iz tog razloga, praktički svi poljoprivredni sustavi mogu proizvesti mnogo više hranjivih sastojaka po hektaru bez ekoloških troškova ako se to želi.

3) Da su “potencijali prinosa” usjeva ispravno procijenjeni.

Na primjeru riže članak pokazuje da neki poljoprivrednici, čak i pod neoptimalnim uvjetima, ostvaruju prinose daleko veće od onih koje GAPS smatra mogućim. Stoga su gornje granice prinosa koje pretpostavlja GAPS daleko preniske za rižu i vjerojatno i za ostale usjeve. Stoga GAPS grubo podcjenjuje poljoprivredni potencijal.

4) Da je godišnja globalna proizvodnja hrane približno jednaka globalnoj potrošnji hrane.

Kao što članak također pokazuje, značajan dio godišnje globalne proizvodnje završi na skladištu gdje se razgrađuje i odlaže, a da ga GAPS nikad ne uračuna. Stoga postoji vrlo velika rupa u računici GAPS-a.

Specifični načini na koje su ove četiri pretpostavke ugrađene u GAPS i druge modele daju jedan od dva učinka. Svaki od njih dovodi do toga da GAPS podcjenjuje globalnu opskrbu hranom  (sada i u budućnosti) ili precjenjuje  globalnu potražnju za hranom (sada i u budućnosti).

Stoga GAPS i drugi modeli podcjenjuju ponudu i pretjeruju u procjeni potražnje. Kumulativni učinak je dramatičan. Koristeći recenzirane podatke, u radu se izračunava odstupanje između dostupnosti hrane koju procjenjuje GAPS i osnovne ponude. Takvi izračuni pokazuju da GAPS i drugi modeli godišnje izostavljaju otprilike hrane koliko je dovoljno za prehranu 12,5 milijardi ljudi. To je puno hrane, ali savršeno objašnjava zašto se modeli toliko razlikuju od dosljednih iskustava  poljoprivrednika u prehrambenom sustavu.

Implikacije

Posljedice ove analize vrlo su značajne na više frontova. Globalno ne nedostaje hrane. Čak i prema bilo kojem vjerojatnom budućem scenariju stanovništva ili potencijalnom povećanju bogatstva, trenutne globalne zalihe neće nestati zbog povećane potražnje. Među mnogim implikacijama ovih zaliha je, da će, pod jednakim uvjetima, globalne cijene robe i dalje padati. Potencijalno upozorenje za ovo je klimatski kaos. Klimatske posljedice nisu uzete u obzir u ovoj analizi. Međutim, za ljude koji misle da je industrijska poljoprivreda rješenje tog problema, vrijedi podsjetiti da su industrijalizirani prehrambeni sustavi vodeći emiter ugljičnog dioksida. Industrijalizacija proizvodnje hrane stoga nije rješenje za klimatske promjene – to je problem.

Sljedeća značajna implikacija ove analize je uklanjanje opravdanja za (često sugerirano) usvajanje posebnih i požrtvovnih mjera ‘održivog intenziviranja’ koje uključuju intenzivnu upotrebu pesticida, GMO-a i organizama uređenih genom za poticanje proizvodnje hrane (Wilson, 2021). Ono što je potrebno za spašavanje kišnih šuma i drugih staništa od poljoprivredne ekspanzije, umjesto toga, je smanjenje subvencija i poticaja koji su odgovorni za prekomjernu proizvodnju i neodržive prakse (Capellesso i sur., 2016.). Na taj se način štetne poljoprivredne politike mogu zamijeniti onima vođenim drugim kriterijima, kao što su ekološka održivost i kulturna primjerenost.

Druga implikacija proizlazi iz pitanja: ako modeli griješe na tako osnovnim razinama, zašto uglavnom nema kritičara? Kritika Thomasa Hertela trebala bi nas alarmirati. Kratki je odgovor da su filantropski i akademski sektori u poljoprivredi i razvoju korumpirani. Oblik koji ova korupcija poprima nije nezakonitost – već da, uz važne iznimke, ti sektori ne služe javnom interesu, već vlastitim interesima.

Dobar primjer je FAO koji je stvorio GAPS. Primarni zadatak FAO-a je omogućiti proizvodnju hrane – moto joj je Fiat Panis – ali bez stvarne ili neposredne krize s hranom teško da bi postojala potreba za FAO-om. Mnoge filantropske i akademske institucije podjednako su u sukobu. Nije slučajno što su svi gore spomenuti kritičari relativni ili potpuni autsajderi. Previše sudionika u prehrambenom sustavu ovisi o službenom narativu o krizi.

Ali najveći faktor u promicanju narativa o krizi je agrobiznis. Agrobiznis je najviše ugrožen razotkrivanjem.

Upravo je agrobiznis taj koji najaktivnije promiče taj mit i najbolje ga koristi beskrajno se zalažući za sebe kao jedini valjani bedem protiv gladi. Upravo agrobiznis najagresivnije tvrdi da su svi drugi oblici poljoprivrede neadekvatni (Peekhaus, 2010). Ovaj scenarij maltuzijanskog spektra (događa se kada rast stanovništva nadmašuje poljoprivrednu proizvodnju, što dovodi do povećanja broja stanovnika ograničena glađu ili ratom) je dobra priča, ali to jednostavno nije istina. Razotkrivajući ovaj mit, možemo osloboditi poljoprivredu da radi za svakoga.

Autor članka: dr. Jonathan Latham

Članak na kojem se temelji ovaj post pojavio se u knjizi: Rethinking Food and Agriculture (Ur.: L. Kassam i A. Kassam). Naklada Woodhead. 2021.

Izvori:

Sources

Alexandratos, N., & Bruinsma, J. (2012). World agriculture: Towards 2030/2050. ESA working paper no. 12-03 Rome: FAO.

Baines, J. (2015). Fuel, feed and the corporate restructuring of the food regimeThe Journal of Peasant Studies42(2), 295–321.

Capellesso, A. J., Cazella, A. A., Schmitt Filho, A. L., Farley, J., & Martins, D. A. (2016). Economic and environmental impacts of production intensification in agriculture: comparing transgenic, conventional, and agroecological maize cropsAgroecology and Sustainable Food Systems40(3), 215-236.

de Gorter, H., Drabik, D., & Just, D. R. (2015). The economics of biofuel policies: Impacts on price volatility in grain and oilseed markets. (Palgrave studies in agricultural economics and food policy). Basingstoke, UK: Palgrave Macmillan.

Hertel, T. W. (2011). The global supply and demand for agricultural land in 2050: A perfect storm in the making? American Journal of Agricultural Economics93, 259–275.

Lappé, F. M., & Collins, J. (2015). World hunger: Ten myths. Grove Press.

Latham, J. (2021). The myth of a food crisis. In Rethinking Food and Agriculture (pp. 93-111). Woodhead Publishing.

Peekhaus, W. (2010). Monsanto discovers new social mediaInternational Journal of Communication4, 955–976.

Reilly, M., & Willenbockel, D. (2010). Managing uncertainty: A review of food system scenario analysis and modellingPhilosophical Transactions of the Royal Society365, 3049–3063.

Scrieciu, S. (2007). Commentary: The inherent dangers of using computable general equilibrium models as a single integrated modelling framework for sustainability impact assessment. A critical note on Böhringer and Löschel 2006Ecological Economics60, 678–684.

Wilson, A. K. (2021). Will gene-edited and other GM crops fail sustainable food systems? In Rethinking Food and Agriculture (pp. 247-284). Woodhead Publishing.

Wise, T. (2013). Can we feed the world in 2050? A scoping paper to assess the evidence. In Global development and environment institute working paper no. 13-04.

Preuzeto i prevedeno sa: https://www.globalresearch.ca/agriculture-greatest-myth/5743258

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments