Ravnatelji osnovnih škola dobili su upute za sprječavanje i suzbijanje epidemije Covida-19, u vezi s radom predškolskih ustanova: osnovnih i srednjih škola u školskoj godini 2020./2021. Upute možete preuzeti ovdje:
https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2020/03/Upute_vrtici_i_skole_24_08_2020_HZJZ-1.pdf
U navedenim uputama na samom početku stoji slijedeće:
“Ove upute odnose se na rad ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (dalje u tekstu:vrtić) te ustanova osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja (dalje u tekstu: škola).“
“Svaka ustanova, ukoliko ima uvjete za to, dužna je provoditi sve preporuke, ukoliko ne, dužna ih je prilagoditi uvjetima rada u ustanovi”.
Imaju li osnovno školske ustanove uvjete za provođenje medicinskog postupka obvezivanja nošenja maske za lice na svojim učenicima bez informiranog pristanka njihovih roditelja?
Jasno je da nemaju, a u nastavku ćemo objasniti i zašto.
Uvjeti
Dakle, da bi neka ustanova provela kakav medicinski postupak, potrebno je ispuniti najmanje dva preduvjeta i poštivati Ustav RH.
Prvi preduvjet je informirani pristanak onoga na kojemu se medicinski postupak provodi, odnosno njegovog roditelja ili zakonskog staratelja ako se radi o maloljetniku, a drugi je da medicinski postupak na pacijentu provodi i nadgleda za to educirano medicinsko osoblje.
Isto tako, ravnatelji osnovnih škola su u svom radu osim zakona koje propisuje njima nadležno Ministarstvo znanosti i obrazovanja dužni poštivati i ostale pozitivne propise i zakone u Republici Hrvatskoj, a osobito Ustav Republike Hrvatske.
Prvi uvjet – informirani pristanak roditelja malodobnog učenika
Informirani pristanak je pojam za proces kojim informirani pacijent daje pristanak na provođenje predloženog medicinskog postupka očitujući svoju volju slobodno i bez prisile. Informirani pristanak ili obaviješteni pristanak ili informirana suglasnost (Izvor: Gosić N. Bioetika in vivo. Zagreb: Pergamena; 2005 ), kao etički ideal i pravna doktrina, postao je neodvojiv dio suvremene medicinske etike i medicinske prakse. U modernom shvaćanju kakvo danas prevladava, informirani pristanak nema dugu povijest. Korijeni sežu ka Nürnberškom kodeksu iz 1947. kada su se kao posljedica saznanja što su nacisti činili ljudima tijekom II. svjetskog rata identificirala i osudila istraživanja na ljudima bez njihovog dopuštenja, te Helsinškoj deklaraciji iz 1964. koju je donijelo Svjetsko udruženje liječnika (eng. World Medical Association) i kojom su se definirala etička načela za medicinska istraživanja koja uključuju čovjeka. Time su postavljeni principi i okviri za mogućnost medicinskog istraživanja na ljudima naglašavajući slobodno odlučivanje i dobrovoljnost uz imperativ potpune informiranosti. (Izvor: Beauchamp TL, Childress JF. Principles of Biomedical Ethics. 5th edition. New York: Oxford University Press; 2001; Beauchamp TL. Informed consent. U: Veatch RM. Medical ethics. 2nd edition. London: Jones and Bartlett Publishers, Inc. 1997; 185-208. 11.; Beauchamp TL, Faden RR. History of informed consent. U: Post SG ur. Encyclopedia of Bioethics. 3rd edition. New York: Macmillan Reference USA; 2004;1271-7. 12. Faden RR. ; Beauchamp TL. A History and Theory of the Informed Consent. New York: Oxford University Press; 1986.)
Informirani pristanak, promatran s pravnog aspekta, jedno je od temeljnih prava i sloboda pojedinca. Kao takav, zaštićen je u pravnim sustavima svih modernih zemalja u svijetu i ni na koji način ne bi smio biti ugrožen. Stoga je liječenje bez pristanka pacijenta protupravna radnja koja kao takva ima karakter kaznenog djela samovoljnog liječenja, a u građanskopravnom smislu takvo liječenje je temelj za civilnu odgovornost i odštetne zahtjeve. (Izvor: Turković K. Pravo pacijenta na suodlučivanje prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata. U: Bakran I, Ivanišević G. Bolesnik: Prava i obveze. Knjiga izlaganja na V. proljetnom bioetičkom simpoziju Hrvatskog liječničkog zbora. Zagreb: Hrvatski liječnički zbor; 2005;21-33. www.pravo.hr/_download/repository/NN_Pristanak-Turkovic.doc; Proso M. Neka pravna pitanja informiranog pristanka u Hrvatskoj legislativi i praksi. Zbornik radova pravnog fakulteta u Splitu. 2006;43(2):103-14.)
Kako bi pristanak zadovoljio pravnu, ali i etičku valjanost, osoba ne samo da mora biti dobro obaviještena, već mora biti u stanju tu obavijest razumjeti i imati sposobnosti za odlučivanje. Sposobnost za odlučivanje ima različito značenje s pravnog te kliničkog aspekta. Pravno gledajući, sposobnost za odlučivanje (eng. competence) je pravna sposobnost osobe da potpuno slobodno odlučuje i dobrovoljno daje pristanak. U hrvatskom pravnom sustavu, ograničiti se može sloboda odlučivanja samo zakonom, o čemu odlučuje sud. (Izvor: Hrvatski Sabor. Ustav Republike Hrvatske. Zagreb: Narodne novine; 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 85/10. )
Da bi pacijent mogao cjelovito sagledati svoje zdravstveno stanje i donijeti za sebe ispravnu odluku, nužno je da bude dobro obaviješten o svojoj bolesti, dijagnostičkim ili terapijskim postupcima, metodama izvođenja tih postupaka, njihovim rizicima i opasnostima, očekivanim rezultatima, o svim alternativnim metodama i njihovim izgledima na uspjeh kao i posljedicama odbijanja predloženog postupka. To su osnovni elementi informacije u kontekstu današnjeg shvaćanja koncepta informiranog pristanka. (Izvor: Beauchamp TL, Childress JF. Principles of Biomedical Ethics. 5th edition. New York: Oxford University Press; 2001. ; Turković K. Pravo pacijenta na suodlučivanje prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata. U: Bakran I, Ivanišević G. Bolesnik: Prava i obveze. Knjiga izlaganja na V. proljetnom bioetičkom simpoziju Hrvatskog liječničkog zbora. Zagreb: Hrvatski liječnički zbor; 2005;21-33. www.pravo.hr/_download/repository/NN_Pristanak-Turkovic.doc ; Turković K. Pravo na odbijanje medicinskog tretmana u Republici Hrvatskoj. Medicina 2008;44(2):158-70.)
Drugi uvjet – educirano medicinsko osoblje
Drugi uvjet je da medicinski postupak provodi i nadgleda za to osposobljeno medicinsko osoblje. Ima li vaša osnovnoškolska ustanova medicinsko osoblje za provođenje i nadgledanje medicinskog postupka nošenja medicinske maske ili maske za lice na djetetu koje može dovesti do štetnih posljedica po njegovo zdravlje? Jasno je da nema. Radi se o osnovnoj školi, a ne medicinskoj ustanovi.
Isto tako, nošenje medicinske maske smatra se preventivnim postupkom koji se provodi na zdravoj osobi (djetetu), tako da bi za svaku i najmanju štetnu posljedicu po zdravlje koju taj postupak može proizvesti trebao krivično odgovarati onaj koji takvu preporuku neposredno provodi. Dakle ako je to ravnatelj osnovnoškolske ustanove, onda on osobno.
Koliko nam je poznato, nametanje medicinskog postupka maloljetnoj djeci od strane ravnatelja škole koji se odnosi na medicinske maske i maske za lice nije propisano pravilnikom od Ministarstva obrazovanja ili zakonom, već se isključivo radi o preporuci Radne skupine iz dokumenta HZJZ-a prema kojoj ravnatelj škole odlučuje postoje li u njegovoj školi zadekvatni uvjeti a njezino provođenje.
Na službenim stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja objavljen je dokument Modeli i preporuke za rad u uvjetima povezanima s bolesti COVID-19 u pedagoškoj/školskoj godini 2020./2021. u kojemu se predlažu modeli i nude preporuke za odgojno-obrazovni rad i izvođenje nastave u dječjim vrtićima i školama. Cilj izrade preporuka je osiguravanje što sigurnijih uvjeta za izvođenje odgojno-obrazovnoga rada uz prihvaćanje specifičnosti s obzirom na dob djece i učenika, kao i različitih uvjeta za rad u odgojno-obrazovnim ustanovama.
Dokument se nastavlja na mjere koje je predložila Radna skupina imenovana 7. kolovoza 2020., a koje su razrađene u dokumentu HZJZ-a Upute za sprječavanje i suzbijanje epidemije COVID-19 vezano za rad predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola u školskoj godini 2020./2021., od 24. kolovoza 2020.godine.
Provođenje liječničkog ili znanstvenog pokusa na djetetu bez privole roditelja ili zakonskog staratelja je protuustavno
Osim što osnovne škole nemaju uvjete za provođenje medicinskog postupka nametanja nošenja medicinskih maski i maski za lice malodobnoj djeci, kojim im se ograničava rad vitalnih organa za disanje, to je i protuustavno.
Do sada nije postojala obaveza cjelodnevnog i svakodnevnog nošenja medicinske maske ili maske za lice za (zdrave) ljude, a osobito nije postojala za (zdravu) djecu u osnovnoj školi.
S obzirom na to da se radi o medicinskom postupku na maloljetnoj djeci koji do sada nije postojao, te ga provodi osnovna škola, a ne medicinska ustanova, pored toga nema dovoljno znanstvenih podataka o njegovoj štetnosti na fizičko i psihičko zdravlje ili na razvoj malodobne djece, smatamo da se radi o liječničkom ili znanstvenom pokusu za provođenje kojeg ravnatelji nemaju potrebno znanje, mandat, niti pristanak roditelja malodobne djece.
Sukladno članaku 23. Ustava Republike Hrvatske nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.
