Autor: doc. dr. sc. Sunčana Roksandić, dipl.iur. https://www.pravo.unizg.hr/suncana.roksandic_vidlicka
Sažetak
Metamorfoza zločina protiv čovječnosti iz jezgrenog zločina kroz koji međunarodno pravo daje odgovor na najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava u zločin kroz koji se daje odgovor na najteža kršenja međunarodnog prava ljudskih prava otvara pitanje koja kršenja temeljnih ljudskih prava opravdavaju stigmu zločina protiv čovječnosti. Supsumiranje nekonsenzualnog podvrgavanja ljudi masovnim eksperimentima u kategoriju zločina protiv čovječnosti dugo se smatralo pravnom avangardom, čak i nakon nürnberškog suđenja nacističkim liječnicima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene vršenjem medicinskih eksperimenata u koncentracijskim logorima.
Povezujući nürnberško „medicinsko“ suđenje s postupkom protiv vodeće farmaceutske korporacije Pfizer za provođenje fatalnih eksperimenata nad djecom u Nigeriji, rad promišlja mogućnost kaznenopravnog tretmana ovih zločina počinjenih u sprezi multinacionalnih korporacija, državne vlasti i političkih elita kao zločina protiv čovječnosti.
I dok nacistički „medicinski“ zločini predstavljaju najekstremniji oblik masovnog eksperimentiranja nad civilnim stanovništvom čijom je jedinom vrijednošću smatrano to da su poslužili kao objekt iznalaženju sredstva za istrebljenje društvenih skupina kojima su pripadali, za „moderni“ kontekst kriminalnog eksperimentiranja na ljudima svojstven je proboj novih aktera – multinacionalnih farmaceutskih korporacija i primat novog interesa – onog ekonomskog.
Problematizirajući utemeljenost stavljanja nekonsenzualnih medicinskih eksperimenata u istu ravan s „klasičnim“ modusima izvršenja zločina protiv čovječnosti, u radu se preispituju elementi ovog zločina koji bi na prvi pogled mogli uputiti na nemogućnost odgovora međunarodnog kaznenog prava na ove prakse. Rad prati proboj zabrane nekonsenzualnih eksperimenata u međunarodno pravo kroz recepciju nürnberškog kodeksa, analizirajući uzroke odbojnosti koja je spram vodećih bioetičkih instrumenata koji odstupaju od nürnberškog naslijeđa prisutna upravo u državama čiji su prošli režimi izvršili najveća zvjerstva eksperimentirajući s ljudima.
Iako se danas ovakve kriminalne prakse više ne vrše u ime zločinačke ideologije nad „ljudima nevrijednim življenja“, primjetna je tendencija da se nekonsenzualnim eksperimentima primarno podvrgavaju oni smatrani manje vrijednima—ugrožene skupine iz najsiromašnijih zemalja svijeta—redovito u režiji korporacija iz najbogatijih zemalja svijeta s barem prešutnim pristankom vlasti zemalja čiji su stanovnici subjekti eksperimenata. Rad ukazuje na posljedice neriješavanja kolizije interesa različitih dionika u provođenju medicinskih istraživanja u korist samih subjekata istraživanja te razmatrajući pruža li im međunarodno kazneno pravo dostatnu zaštitu.
1. Uvod: Zašto ova tema i zašto povezivanje Nurnbreškog medicinskog suđenja i postupka protiv Pfizera
Nürnberško suđenje najznačajnijim liječnicima Trećeg Reicha u predmetu Brandt et al. za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene podvrgavanjem zatočenika logora smrti medicinskim eksperimentima i provođenjem programa eutanazije ljudi nevrijednih življenja, ostavilo je neizbrisiv trag u razvoju međunarodnog kaznenog prava, ali i medicinskog prava, bioetike, i prava ljudskih prava. U Nürnbergu su udareni temelji za pravnu kvalifikaciju nedopuštenih medicinskih eksperimenata kao zločina protiv čovječnosti. Kako će prilikom jedne od brojnih reminiscencija sudova na ovo suđenje i osobito na tzv. Nürnberški Kodeks biti potvrđeno.
„Zaključak američkog tribunala da postupci protivni prvom načelu [Nürnberškog] Kodeksa konstituiraju zločin protiv čovječnosti je lucidna indikacija međunarodnopravnog značaja zabrane nekonsenzualnog medicinskog eksperimentiranja. Kao što su suci Vrhovnog suda prepoznali, ‘medicinsko suđenje u Nürnbergu 1947. duboko je usjeklo u svijest čovječanstva da je eksperimentiranje na subjektima bez njihova znanja moralno i pravno neprihvatljivo’.“
Značaj Medicinskog suđenja ne iscrpljuje se u njegovoj važnosti za međunarodno kazneno pravo. Suđenje nacističkim liječnicima od neizmjernog je utjecaja i za medicinsko pravo, pravo ljudskih prava i bioetiku. Problematizirajući odnos ovih disciplina, George Annas ističe kako upravo Nürnberški kodeks predstavlja „vezivno tkivo koje povezuje ljudska prava, bioetiku i medicinsko pravo te se može ustvrditi da je upravo u Nürnberškom suđenju nacističkim liječnicima rođena moderna bioetika.“
Svjedoci smo epidemije ebole u zapadnoj Africi i odgovora međunarodne zajednice čiju kulminaciju predstavlja usvajanje Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda 2014. godine kojom je utvrđeno kako „unprecedented extent of the Ebola outbreak in Africa constitutes a threat to international peace and security“.
Na samoj sjednici Vijeća Sigurnosti pojedine su države, poput Kanade i Japana, istaknule da su pružile ili će pružiti pomoć u vidu eksperimentalnih cjepiva i lijekova protiv ebole.
U ožujku 2015., godinu dana nakon izbijanja epidemije, počelo je ispitivanje cjepiva protiv ebole u zapadnoj Africi u okviru treće faze kliničkog ispitivanja lijeka nad većim brojem ispitanika. Gorak okus stoljeća kršenja temeljnih ljudskih prava ljudi podvrgnutih istraživanjima poziva na oprez.
Poučeni povijesnim iskustvom, potrebno je ponovno ukazati kako plemenita želja za suzbijanjem teških bolesti ne smije biti ostvarena kršenjem temeljnih prava subjekata istraživanja, bez obzira koristi li njima samima samo istraživanje ili ne, odnosno bez obzira radi li se o terapeutskom istraživanju, kao što je slučaj s ispitivanjem cjepiva protiv ebole, ili neterapeutskom. Kako i epidemija teških bolesti, kako je utvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a, može predstavljati prijetnju miru i sigurnosti čovječanstva, nužno je osigurati da se nastojanja suzbijanja tih bolesti kroz eksperimentiranje nad ljudima ne prometnu u drugu prijetnju miru i sigurnosti čovječanstva – zločin protiv čovječnosti. Negacija temeljnih prava kroz kriminalno eksperimentiranje više ne bi bila vršena u ime zločinačke ideologije, kao u nacističkoj Njemačkoj, nego u ime očuvanja mira i sigurnosti čovječanstva.
Da globalizacijom i eksperimenti na ljudima dobivaju globalnu dimenziju pokazuje i predmet Pfizer, u kojem se postavilo pitanje odgovornosti jedne od najvećih multinacionalnih farmaceutskih kompanija zbog provođenja nedopuštenih medicinskih eksperimenata u Nigeriji bez pristanka subjekata, ali uz odobravanje tamošnjih javnih dužnosnika i službenika. Kako i svjedoči navedeni citat iz predmeta Pfizer, kriminalni eksperimenti izvršeni od strane Pfizer evociraju nacističke zločine i aktualiziraju pitanje eksperimentiranja na ljudima kao zločina protiv čovječnosti. Upravo takvi slučajevi iznova stavljaju pod povećalo sumnje pojavu novih cjepiva i potrebu za njihovim testiranjem na ljudskim subjektima. Pfizer nije izoliran slučaj – istraživanja u zemljama u razvoju postala su trend nakon što su razvijene države u kojima su sjedišta farmaceutskih korporacija koje provode istraživanja postrožile regulaciju.
Nacistički užasi nisu bili dovoljna opomena koja bi spriječila nekonsenzualno podvrgavanje ljudi eksperimentima. I nakon suđenja Brandtu i ostalima za eksperimente provedene nad ljudima nevrijednih življenja, vršeni su brojni eksperimenti provedeni od strane samih država podvrgavanjem onih manje vrijednih življenja nekonsenzualnim i često fatalnim eksperimentima. Kako predmet Pfizer pokazuje, modernizam je doveo do stupanja na scenu kriminalnog eksperimentiranja nove aktere – multinacionalne farmaceutske kompanije, te otvorilo pitanje njihove odgovornosti i povezanosti s organima vlasti u državama u kojima provode eksperimente.
2. Nurnberško medicinsko suđenje
Nürnberško suđenje vodećim nacističkim zločincima u predmetu Göring et
al. iznjedrilo je neka od temeljnih načela međunarodnog prava: svaka osoba koja počini djelo koje predstavlja kazneno djelo po međunarodnom pravu je odgovorna te podliježe kazni; činjenica da domaće pravo ne predviđa kaznu za čin koji predstavlja kazneno djelo po međunarodnom pravu ne oslobađa tu osobu odgovornosti po međunarodnom pravu; okolnost da je netko počinio djelo koje predstavlja kazneno djelo po međunarodnom pravu u svojstvu predsjednika države ili dužnosnika vlade
ne oslobađa ga odgovornosti po međunarodnom pravu; ako je osoba djelovala u skladu s naredbama vlade ili nadređenog ne oslobađa je odgovornosti po međunarodnom pravu, pod uvjetom da je moralni izbor bio moguć.
U suđenju nacističkim liječnicima u predmetu Brandt et al., prvome od dvanaest nürnberških suđenja pred Vojnim tribunalom Sjedinjenih Američkih Država koja su uslijedila nakon glavnog nürnberškog suđenja, utvrđeno je deset načela za procjenu dopuštenosti provođenja eksperimenata na ljudima, danas poznatih pod nazivom Nürnberški Kodeks. Razumljivo je zbog čega je tribunal, nadležan za suđenja najvišim političkim i vojnim dužnosnicima Trećega Reicha, analizirao pitanja poput individualne
odgovornosti za međunarodne zločine ili zapovjedne odgovornosti.
Međutim, zašto bi vojni kazneni sud našao nužnim ulaziti u sferu utvrđivanja kriterija za ocjenu dopuštenosti provođenja medicinskih eksperimenata na ljudima općenito? Kako ćemo pokazati, upravo će pitanje dopustivosti eksperimenata provedenih od strane nacističkih liječnika biti determinirajuće za njihovu kaznenu odgovornost za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Odgovarajući na ovo pitanje ukazat ćemo na kronologiju razvoja politike uništenja života nevrijednih življenja u Trećem Reichu te
razmjere do kojih se ljudsko dostojanstvo može povrijediti u ime ostvarenja viših ciljeva.
2.1. Životi nevrijedni življenja
Ideja uništenja bezvrijednih života sustavno je realizirana, osim vršenjem kriminalnih eksperimenata, u okviru programa T-4, provođenjem eutanazije osoba s duševnim smetnjama protiv njihove volje. Idejni tvorac pojma života nevrijednog življenja glasoviti je teoretičar kaznenog prava, Karl Binding, koji je svoja stajališta bazirao na učenju dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu Alexisa Carrela, koji je predlagao eutanaziranje zločinaca i osoba s duševnim smetnjama.
U glasovitom djelu napisanome u koautorstvu s psihijatrom Alfredom Hockeom, Dopustivost uništenja bezvrijednih života, korištenom od strane nacista kao opravdanje programa T-4, Binding je, pošavši od premise da osobe s duševnim smetnjama nemaju pravno relevantnu volju, pa istu za njih očituje netko drugi, i od premise da je samoubojstvo legalno, izveo konkluziju da i o njihovom samoubojstvu treba odlučivati netko drugi, a kako je njihov život bezvrijedan, racionalno je uništiti ga.
Program T-4 započeo je 1939. godine Hitlerovim dopuštenjem da dr. Brandt, prvooptuženi u predmetu Brandt, odredi izvjestan broj liječnika koji će pružati „smrt iz milosrđa“.
Takva je „milost“ u narednih godinu i pol dana u stotinama bolnica ukazana više od 70.000 ljudi, u onome što se može opisati kao „glavna proba za uništenje Židova, homoseksualaca, komunista, Cigana, Slavena i ratnih zarobljenika koja će ubrzo uslijediti“.
Medicinska etika dr. Brandta, osobito u pogledu eutanazije pojedinaca nevrijednih življenja, bila je pod znatnim utjecajem Karla Bindinga, i, posebice, Alfreda Hochea, čije tečajeve je Brandt pohađao. Poput mnogih drugih njemačkih liječnika toga vremena, Brandt je smatrao kako zdravlje društva u cjelini ima prednost pred zdravljem pojedinaca. Na društvo se gledalo kao na jedinstveni organizam koji je trebalo izliječiti, stoga se na njegove najslabije i neizlječive članove gledalo kao na dijelove koje bi trebalo odstraniti. Takvim se bespomoćnim bićima treba pružiti „milosrdna smrt“ (Gnadentot). Osim navedenih razmatranja, Brandtovo objašnjenje na vlastitom suđenju u pogledu njegovih kriminalnih aktivnosti – osobito glede naredbi u vezi s eksperimentiranjem na ljudskim bićima – bilo je sljedeće: “[a]ny personal code of ethics must give way to the total character of the war“.
Ipak, ideja uništenja bezvrijednih života nije započela s nacističkom ideologijom, no svakako je u istoj doživjela svoju kulminaciju. U novijoj povijesti raspravljana je ekstenzivno, kako naglašava Proctor, u pravnoj i medicinskoj znanosti u Sjedinjenim Američkim Državama još od kraja Prvog svjetskog rata. No, shvatimo li eliminiranje života nevrijednih življenja kao eugenički pojam, čijim se začetnikom obično smatra Francis
Galton, valja napomenuti da već kod Platona nalazimo „vrlo razrađene, brojne primjere eugeničkih postupaka koje bi vladar morao imati na umu
radi ostvarenja kolektivnoga ‘dobra’“.
Prema nacističkoj vrijednosnoj ljestvici, uništenje života stotina zatočenika u koncentracijskim logorima s ciljem povećavanja šansi spašavanja jednog njemačkog pilota smatrano je opravdanom investicijom. Naime, „[c]oncentration camp inmates were valued as slave labor, and when that labor was exhausted they were not even worth keeping alive. Their lives were without value, and their deaths implied a savings“. Stoga i ne čudi masovnost podvrgavanja fatalnim eksperimentima osoba nevrijednih življenja čiji se pristanak, dakako, nije tražio. Određene društvene skupine smatrane su kao „unhygenic intruder“ na temelju razloga pruženih ideologijom „Jewish impurity“. O poštovanju dostojanstva i autonomije takvih osoba prilikom obavljanja istraživanja nad njima nije bilo niti govora. Predmet Brandt najbolja je ilustracija potpune dehumanizacije i objektivizacije čovjeka – ne samo da je čovjek sveden na sredstvo, već je i cilj te instrumentalizacije bio zločinački.
Dok je sam cilj „običnih“ kriminalnih eksperimenata, za razliku od zločinačkog puta ka tom cilju, ipak plemenit – stjecanje novih znanja i doprinos dobrobiti čovječanstva, kroz, između ostalog, i razvijanje novih lijekova za suzbijanje bolesti donedavno smatranih smrtonosnima, za nacističke je eksperimente inherentan i zločinački cilj – kako će se pokazati na primjeru sterilizacijskog eksperimenta, eksperimenti vršeni na zatočenicima koncentracijskih logora trebali su dovesti do iznalaženje sredstva za što uspješnije istrebljenje naroda kojima su pripadali.
2.2. Prikaz Nürnberškog Medicinskog suđenja– zločin protiv čovječnosti kao uvertira „zločina nad zločinima“
Temeljem Zakona broj 10 Kontrolnog savjeta za Njemačku od 20. XII. 1945., koji je sadržavao odredbe mjerodavnog kaznenog materijalnog prava, dvadeset i troje liječnika optuženo je za ratne zločine (t. 2), zločine protive čovječnosti (t. 3), zločinačku zavjeru radi počinjenja ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (t. 1), te dio i za članstvo u zločinačkoj organizaciji (t. 4).
Kao ratni zločin inkriminirani su „okrutnosti ili zločine počinjene protiv osoba ili imovine koji predstavljaju kršenje zakona i običaja rata, uključujući, ali se ne ograničavajući na: ubojstvo, zlostavljanje ili deportiranje radi robovskog rada ili u bilo koju drugu svrhu civilnog stanovništva okupiranog područja, ubojstvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili osoba na moru, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje gradova i sela ili vojnom potrebom neopravdano pustošenje.“Zločini protiv čovječnosti definirani su kao: „okrutnosti i zločini, uključujući, ali se ne ograničavajući na: ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportiranje, zatočenje, mučenje, silovanje, ili ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojem civilnom stanovništvu, ili progone na političkoj, rasnoj ili religijskoj osnovi, neovisno o tome predstavljaju li to kršenje unutarnjeg prava zemlje u kojoj su počinjeni“.
Optuženicima je stavljeno na teret da su, inter alia, od rujna 1939. do travnja 1945., protupravno, namjerno i znajući („wilfully and knowingly“) kao glavni počinitelji, sudionici, nalogodavci i poticatelji, provodili medicinske eksperimente bez pristanka subjekata, a u provedbi istih počinili ubojstva, brutalnosti, mučenja, okrutnosti te ostala nečovječna djela. Opisani zločini su, prema optužnici, predstavljali kršenje međunarodnih konvencija, zakona i običaja rata, općih načela kaznenog prava izvedenih iz kaznenih prava civiliziranih naroda, unutrašnjeg kaznenog prava zemalja
u kojima su zločini počinjeni, te Zakona br. 10 Kontrolnog Savjeta za Njemačku.
Eksperimenti koje su provodili optuženici na čelu s Karlom Brandtom uključivali su više od 15 raznovrsnih medicinskih eksperimenata, eksperimente smrzavanjem, inficiranje malarijom sa svrhom istraživanja procesa imunizacije, eksperimente sulfaminlamidom, eksperimente zacjeljivanja lomova udova i ostale regenerativne eksperimente, eksperimente u vezi sterilizacije, desalinizacijske eksperimenti itd. Subjekti istraživanja bili su zatvorenici u koncentracijskim logorima koji niti su pristali niti su imali ikakve koristi od eksperimenata.
Eksperimenti su, povrh svega, bili bez ikakve znanstvene vrijednosti, a počinjeni su pod izlikom „spasa države“. Analizirajući ovaj sudski predmet, navodimo izvatke iz dokaznog materijala koji možda i najbolje svjedoče o užasima koji su se odvijali, te dokazuju postojanje konstitutivnih elemenata zločina protiv čovječnosti, a tiču se eksperimenata čiji je cilj bio pronalaženje što uspješnije metode sterilizacije ljudi nevrijednih življenja, prvenstveno Židova.
Navedenim je fragmentima lako dokazati postojanje elemenata zločina protiv čovječnosti ne samo prema Zakonu br. 10 Kontrolnog Savjeta za Njemačku, već i prema pozitivnom međunarodnom običajnom pravu. Međutim, iako se u predmetnom slučaju sudilo za ratne zločine i zločin protiv čovječnosti, a ne za genocid, već sama činjenica da se radilo o eksperimentu čiji je cilj bio otkriće uspješne metode za uništenje neprijatelja ukazuje kako su ovdje opisani zločini bili tek uvertira za planirano potpuno istrebljenja pojedinih naroda, te kao takvi dokaz genocida prema pozitivnom pravu.
Tako je npr. iz Brandtovog iskaza pod prisegom vidljiva njegova spremnost (willfuly and knowingly) da napravi što je potrebno kako bi što prije razvio sterilizacijsku metodu za uništenje neprijatelja, u skladu sa državnom politikom (state policy) Trećeg Reicha:
„Himmler je bio iznimno zainteresiran za razvoj jeftine i brze sterilizacijske metode koja bi mogla biti korištena protiv neprijatelja Njemačke, kao što su Rusi, Poljaci i Židovi. Postojala je, stoga, nada da će se otvoriti mogućnost ne samo poraziti neprijatelja, već ga i istrijebiti. Radna snaga steriliziranih osoba mogla bi biti iskorištena od strane Njemačke, dok bi opasnost od razmnožavanja bila eliminirana.
Kako je ova masovna sterilizacija bila dio Himmlerove rasne teorije, posvećeno je mnogo vremena i brige sterilizacijskim eksperimentima. Kirurška sterilizacija je, dakako, bila poznata i primjenjivana u Njemačkoj; uključujući kastraciju. Ipak, za masovnu primjenu, ovaj je postupak smatran presporim i preskupim“.
Iz Pokornyjevog pisma Himmleru, listopad 1941., u svezi sa sterilizacijskim lijekom namijenjenom za upotrebu protiv njemačkih neprijatelja,vidljiva je glavna intencija provođenja eksperimenata:
„Vođen idejom kako neprijatelj mora biti ne samo pobijeđen, nego i uništen, osjećam obvezu predočiti Vam sljedeće: Dr. Madaus objavio je rezultate svog istraživanja o medicinskoj sterilizaciji (oba članka priložena). Čitajuće ove članke, zapazio sam neizmjernu važnost ovog lijeka u sadašnjoj borbi našeg naroda. Ukoliko bi, na temelju ovog istraživanja, bilo moguće proizvesti lijek koji bi nakon relativno kratkog vremena uzrokovao neprimjetnu sterilizaciju, na raspolaganju bi imali novo moćno oružje. Sama pomisao na činjenicu da bi 3 milijuna boljševika, sadašnjih njemačkih zatvorenika, mogla biti sterilizirana, tako da bi mogli i dalje biti korišteni kao radnici, ali onemogućeni u reprodukciji, otvara najdalekosežnije perspektive. Madaus je otkrio da ekstrakt Schweigrohra (caladium seguinum), unesen oralno ili injekcijom u životinjske organizme, bilo muške, bilo ženske, nakon određenog vremena uzrokuje permanentnu sterilnost. Ilustracije priložene znanstvenom članku su uvjerljive. Ukoliko moje ideje naiđu na Vaše odobravanje, valjalo bi poduzeti
slijedeće:
- Dr. Madaus ne smije više objavljivati ovakve članke. (Neprijatelj čuje!)
- Multipliciranje biljke. (Lako kultivirana u staklenicima!)
- Smjesta provesti istraživanje na ljudskim bićima (zločincima!)
kako bi ustanovili potrebnu dozu i duljinu tretmana. - Brzo istraživanje kemijske formule efektivne tvari s ciljem
sintetičke proizvodnje, ukoliko je moguće.“
Iz Brajkovog pisma Himmleru, 23. lipanj 1942. vidljiv je ushit potencijalnim učinkom nove „naprednije“ sterilizacijske metode koja bi dovela do sterilizacije milijuna židova, a ujedno očuvala radnu snagu:
„Prije otprilike godinu dana, izvijestio sam Vas kako su moji djelatnici izvršili eksperimente na ljudima za ovu svrhu. Volio bih još jednom podsjetiti na izložene činjenice. Sterilizacija, kakva se uobičajeno obavlja na osoba s nasljednim bolestima, ovdje ne dolazi u obzir; oduzima previše vremena te je preskupa. Kastracija X-zrakama, s druge strane, ne samo da je relativno jeftina, već može biti izvršena na više tisuća ljudi u najkraćem vremenu. […]
Ukoliko biste, Reich Fuehreru, odlučili odabrati navedenu metodu u interesu očuvanja radne snage, tada bi Reichsleiter Bouhler bio u mogućnosti staviti na raspolaganje sve liječnike i ostalo osoblje potrebno za ovu svrhu“.
Memorandum Rudolfa Brandta, srpanj 1942., o raspravi između Reichsführera SS-a, Himmlera, i Brigadeführera Gebharda, Gluecksa i Clauberga glede sterilizacijskih eksperimenata provedenih na Židovkama, gromoglasno svjedočio odnosu najvišeg državnog vrha prema provođenju sterilizacijskih eksperimenata. Kako slijedi, Himmler stavlja jednom od najistaknutijih dužnosnika i liječnika nacističke Njemačke na raspolaganje najzloglasniji koncentracijski logor radi eksperimentiranja na ljudima i
životinjama:
„Najstrože povjerljivo. 7. lipnja 1942. vodila se rasprava između ReichsführeraSS-a, SS Brigadeführera prof. Gebharda, SS Brigadeführera Gluecksa i SS Brigadeführera Clauberga. Tema rasprave bila je sterilizacija Židovki. Reichsführer SS-a obećao je SS Brigadeführeru, prof. Claubergu, da će mu staviti na raspolaganje Koncentracijski logor Auschwitz radi provođenja eksperimenata na ljudima i životinjama, s ciljem pronalaženja metode sterilizacije ljudi bez njihova znanja. Reichsführer SS-a zahtijevao je da mu se dostavi još jedno izvješće čim rezultati eksperimenta budu poznati, kako bi sterilizacija Židovki mogla biti uistinu i izvedena.
Također bi trebalo istražiti, po mogućnosti u suradnji s prof. dr. Hohlfelderom, specijalistom radiologije iz Njemačke, koji bi način sterilizacije mogao biti ostvaren izlaganjem X-zrakama. Reichsführer traži da prisutna gospoda posvete osobitu pozornost na činjenicu da izloženo predstavlja najstrožu tajnu, te bi se o istom smjelo raspravljati samo s nadležnim dužnosnicima. Osobe prisutne eksperimentima ili s kojima je o istima raspravljano, moraju se obvezati na povjerljivost.“
Iz Gundovog pisma Himmleru, 24. kolovoz 1942., u pogledu istraživanja medicinske sterilizacije i razvoja sterilizacijskih lijekova vidljivo je kako je potreba izvođenja eksperimenata nad ljudima bila prikazana kao nužnost za ostvarenje zajedničkog cilja:
„Imajući u vidu da prevencija reprodukcije kongenitalno neprikladnih i rasno inferiornih spada u dužnosti naše nacional-socijalističke rasne i demografske politike, sadašnji direktor Okružnog ureda za rasnu politiku, Dr. Fehringer, istražio je pitanja sterilizacije i otkrio da su sada dostupne metode, kastracija i sterilizacija, nedostatne da bi ispunile naša očekivanja.
[…]
Potrebno je, dakako, provesti istraživanje na ljudskim bićima. Direktor mog ureda za rasnu politiku naglašava da je moguće provesti potrebna istraživanja i eksperimente na ljudima od strane adekvatno odabranog medicinskog osoblja u suradnji s Institutom za farmakologiju Medicinskog fakulteta u Beču na zatvorenicima u ciganskom logoru Lackenbach u Donjoj Danubi, a svoj bi rad trebali temeljiti na Madausovim eksperimentima na životinjama.“
I pismo prof. Clauberga Himmleru, 7. srpnja 1943., kojim izvještava o istraživanju u svezi sa sterilizacijom žena pokazuje zapravo natjecateljsko raspoloženje koje je postojalo u svim tim „istraživanjima“:
„Spomenuo sam, kao primjer, da sam tek od veljače 1943. u posjedu röntgenskog uređaja, koji je od izuzetne važnosti za moje posebno istraživanje. Unatoč kratkom vremenu od samo 4 mjeseca, već sada Vas mogu izvijestiti o slijedećem:
Metoda koju sam uspio iznaći s ciljem sterilizacije ženskih organizama bez operacije je gotovo savršena. Sterilizacija može biti izvršena već jednim injektiranjem kroz ulaz u uterus tijekom uobičajenog ginekološkog pregleda poznatog svakom liječniku. – Pod „gotovo savršenom“ metodom podrazumijevam slijedeće:
- Potrebno je izvršiti tek manje korake u cilju unapređenja metode.
- Već danas može biti u praktičnoj upotrebi u kontekstu naše redovne eugeničke sterilizacije, i kao takva zamijeniti operaciju. U pogledu pitanja koje ste mi uputili prije gotovo godinu dana – koliko je vremena potrebno za sterilizaciju 1000 žena upotrebom ove metode –danas Vam mogu odgovoriti: Ukoliko moje istraživanje nastavi imati iste rezultate kao i do sada – u što nema razloga sumnjati – nije daleko trenutak kada ću moći reći: ‘Jedan adekvatno osposobljen liječnik na jednom adekvatno opremljenom mjestu, s možda 10 asistenata (broj asistenata je u korelaciji sa željenom brzinom), vjerojatno će biti u stanju sterilizirati nekoliko stotina, ako ne i 1000 žena dnevno’“
Iz Blankenburgovog pisma Himmleru, 29. travanj 1944., glede angažmana dr. Horsta Schumanna na eksperimentima u pogledu utjecaja X-zraka na ljudske genitalne žlijezde u svezi sa sličnim eksperimentom provedenim u Koncentracijskom logoru Auschwitz, vidljivi su razmjeri užasa koji se odvijao kako bi se pronašle najjeftinije i najbrže metode sterilizacije:
„Temeljem naredbe Reichsleitera Bouhlera, podnosim Vam u prilogu rad dr. Horsta Schumanna o utjecaju X-zraka na ljudske genitalne žlijezde. Prethodno ste tražili od Oberfuehrera Bracka da izvrši ovaj eksperiment, koji ste potpomogli osiguranjem adekvatnih materijala u Koncentracijskom logoru Auschwitz. Posebno se referiram na drugi dio ovog rada koji ukazuje da je kastracija muškaraca ovim sredstvom gotovo nemoguća ili zahtjeva suviše truda koji se ne isplati. Uvjerio sam se kako operativna kastracija ne zahtjeva više od 6 do 7 minuta, te kao takva može biti izvedena pouzdanije i brže nego kastracija X-zrakama“.
2.3. Završna riječ optužbe i presuda – rođenje Nürnberškog Kodeksa
Finale optužbe je jasno ukazalo kako je upravo nepostojanje pristanka bila okolnost koju je samo tužiteljstvo smatralo krucijalnom i determinirajućom za odgovornost optuženih liječnika, te na kojoj je zasnivao slučaj. Kako je istakao tužitelj u završnoj riječi, „najosnovnije je pravilo medicinske etike i ljudske pristojnosti da subjekti eksperimenta volontiraju nakon što su obaviješteni o prirodi i opasnostima istraživanja. Ovo jasno odvaja granicu između kriminalnog i nekriminalnog. Ako se ne može reći da su subjekti volontirali, nije potrebno dalje istraživati. U tome je jednostavnost ovog slučaja. Što je, onda, volonter? Ako osoba ima bujnu maštu, pretpostavljeni slučajevi mogli bi se uzeti u obzir, što bi zahtijevalo ponešto izmijenjenu odluku. Tribunal nema takav problem. Spis je prepun dokaza da nikad nije bilo ni trunke pokušaja da se koriste volonteri. Zbog činjenice da se od volontera ne može očekivati sudjelovanje u smrtonosnim eksperimentima koji su predmet ovog postupka, optuženici su se okrenuli potlačenim zatvorenicima u logorima smrti. Vjeruje li itko da su se Poljaci, Židovi, Rusi ili čak Nijemci, dobrovoljno podvrgnuli torturi dekompresijske komore i zamrznutih umivaonika u Dachau, plinskoj komori u Natzweileru ili sterilizaciji X-zrakama Auschwitzu? Bi li trebali uzeti da su Poljakinje u
Ravensbruecku dale svoj slobodan pristanak da budu unakažene i ubijene za slavu Trećeg Reicha? Je li jadan Cigan koji je napao optuženika Beiglboecka upravo u ovoj sudnici dobrovoljni sudionik eksperimenata s morskom vodom? Jesu li stotine žrtava smrtonosnih stanica tifusa u Buchenwildu i Natzweileru pod ikojim okolnostima pristali na te eksperimente? Pretežni broj dokaza bez sumnje ne ostavlja dvojbe pri
odgovoru na ova pitanja. Svjedočanstva subjekata eksperimenata, očevidaca i dokumenata izrađenih od samih optuženika, bez ikakve sumnje dokazuju da su ti subjekti bili nevolonteri u svakom smislu te riječi“.
Konačno, od dvadeset i troje optuženika sedmero je oslobođeno, dok su ostali oglašeni krivima i osuđeni na smrt, odnosno na kaznu zatvora u rasponu od kazne zatvora u trajanju od 10 godina do doživotnog zatvora.
Sud je točku 2. (ratni zločin) i točku 3. (zločin protiv čovječnosti) optužnice tretirao kao jednu, pošto su sadržajno bile identične, s jedinom razlikom da su zločini navedeni u točki 2. počinjeni protiv civila i pripadnika oružanih snaga zemalja u ratu s Reichom, dok su zločini iz točke 3. optužnice počinjeni protiv njemačkih civila te državljana drugih zemalja. Kako provođenje eutanazije u okviru programa T-4, za koje se sudilo u ovome predmetu zajedno s eksperimentiranjem u koncentracijskim logorima, prelazi okvire ovog rada i zaslužuje posebnu obradu, u ovom ćemo članku dati pregled dokaza o počinjenju drugih medicinskih zločina protiv čovječnosti koje je Brandt orkestrirao i provodio, ali valja odmah napomenuti kako su Brandt i drugi osuđeni i za umiješanost u program eutanazije (točke 2 i 3 optužnice) koji je trajao od 1939. do 1945. godine, a koji je uključivao ubijanja starijih osoba, osoba s duševnim smetnjama, neizlječivo bolesnih, djece s vidljivim fizičkim oštećenjima i dr., prvo na području Njemačke, a onda i na okupiranim područjima.
Osim tužiteljstva i Vojni je Tribunal presudnu ulogu pridao pristanku, a njegovo nepostojanje našao odlučnom okolnošću za odgovornost optuženih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Dio presude koji će postati poznat kao Nüremberški kodeks – dekalog koji „slavi slobodu i ljudsko dostojanstvo“, postat će središnji i najcitiraniji dio presude, s neizmjernim utjecajem na niz pravnih grana i ostalih disciplina poput bioetike i medicinske etike. Nakon ocjene više od tisuću dokaza Vojni Tribunal je utvrdio jasna pravila za procjenu dopuštenosti medicinskih eksperimenata. Istaknuto mjesto u dekalogu pripada prvom načelu da je pristanak na eksperimentiranje „apsolutno esencijalan“.
No, sud se nije ovdje zadržao. Postavljane su dodatne pretpostavke koje moraju biti zadovoljene da bi se smatralo da je pristanak dan: subjekt eksperimentiranja mora biti u mogućnosti ostvariti pravo izbora bez intervencije bilo primjenom sile, prijevare, obmane, prisile, ili nekog drugog skrivenog oblika prinude; subjekt mora imati dovoljno znanja o svim okolnostima, tako da mu bude omogućeno donošenje informirane odluke temeljene na razumijevanju; prije davanja pristanka subjektu eksperimenitanja mora biti poznata priroda, trajanje i svrha istraživanja, način i sredstva kojima se istraživanje treba provesti, sve neugodnosti i opasnosti koje razumno može očekivati, te učinci na njegovo zdravlje ili na druge osobe koji mogu proisteći iz njegova sudjelovanja u istraživanju. Posebno je utvrđeno kako dužnost i odgovornost za utvrđivanje kvalitete pristanka počiva na svakom pojedincu koji inicira, usmjerava ili se upušta u istraživanje; te da je to osobna dužnost i odgovornost koja se ne može nekažnjeno prenijeti na drugoga.
Jasno je da je ovdje riječ o onome što se danas naziva informiranim pristankom. Prema tome, pribavljanje informiranog pristanka je preduvjet za provođenje svih vrsta istraživanja. Kako je Vojni tribunal utvrdio, svi eksperimenti navedeni u presudi „koji su uključivali brutalnosti, mučenja, nanošenje teških tjelesnih ozljeda i smrt, izvedeni potpuno kršeći međunarodne ugovore, zakone i običaje rata, opća načela kaznenog prava koja su izvedena iz kaznenih prava svih civiliziranih naroda i Zakona br. 10 Kontrolnog Savjeta za Njemačku. Eksperimenti izvedeni pod ovim uvjetima očito su protivni ‘načelima međunarodnog prava (law of nations), proizašlog iz prakse uspostavljene među civiliziranim narodima, zakona humanosti i diktata javne savjesti“.Sud je dodatno istaknuo kako je za osudu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koji su stavljeni na teret točkama 2. i 3. optužnice nužno bilo dokazati „izvan razborite sumnje da su optuženici u bilo kojem svojstvu sudjelovali u počinjenju barem jednog medicinskog eksperimenta ili drugih zločina koji su bili predmet optužnice (npr. u programu T-4, op. a.). Niti pod kojim drugim uvjetom osuda nije moguća“.
Zabrana istraživanja (eksperimentiranja) bez informiranog pristanka, explicite priznata Nürnberškom presudom, u Nürnbergu je započela svoj prodor u međunarodno običajno pravo, a što ćemo nastojati dokazati i u nastavku rada. Takva istraživanja predstavljala su i kršenje njemačkog kaznenog zakonodavstva koje je bilo na snazi za vrijeme nacističke Njemačke.
Kao što smo naveli, u presudi je potvrđeno kako su kaznena prava civiliziranih naroda zabranjivala takve eksperimente, a daljnji je razvoj međunarodnog prava samo potvrdio zabranu nedobrovoljnog istraživanja. U narednom ćemo poglavlju analizirati kaznenopravni odgovor na nekonsenzualno eksperimentiranje u Njemačkoj, kako prije, tako i nakon nacističke vladavine, a u nastavku rada ćemo istražiti i vjernost duhu Nürnberškog Kodeksa u međunarodnom pravu i nacionalnim pravima, te recepciju njegovog temeljnog pravila o apsolutnoj nužnosti pristank.
3. Njemačka i eksperimentiranje bez pristanka – prije i nakon Trećeg Reicha
Iako je još u prvom Nürnberškom suđenju utvrđeno da dopuštenost određenih djela prema internom pravu ne može biti opravdanje za međunarodne zločine,62 nužno je naglasiti kako su zločini stavljeni na teret optuženicima u predmetu Brand tempore criminis bili kažnjivi i prema njemačkom kaznenom zakonodavstvu. Ne samo da su bili inkriminirani ubojstvo, mučenje ili ropstvo, već je i samo provođenje istraživanja bez pristanka subjekta nedugo po stupanju na snagu njemačkog kaznenog zakona ocjenjeno kao činjenični supstrat koji valja supsumirati pod odredbu njemačkog Kaznenog zakona o tjelesnoj ozljedi.
Osim pod zakonski opis kaznenog djela tjelesne ozljede, medicinski postupak može predstavljati i činjenični supstrat koji se može supsumirati, ovisno o okolnostima slučaja, i pod zakonske opise kvalificiranih kaznenih djela tjelesne ozljede. Tako je kod kaznenog djela teške tjelesne ozljede (Gefährliche Körperverletzung) kvalifikatorna okolnost sredstvo, odnosno modus počinjenja, dok je kod opasne tjelesne ozljede (Schwere Körperverletzung) kvalifikatorna okolnost posljedica medicinskog postupka kao teža posljedica. Posebno je inkriminirana tjelesna ozljeda kvalificirana smrću.
Ovakvo je normativno rješenje primjenjivije na terapeutski i dijagnostički zahvat izvršen bez pristanka, no ubrzo po stupanju zakona na snagu je prihvaćeno kako se i provođenjem biomedicinskog istraživanja bez pristanka ispitanika ostvaruje biće kaznenog djela tjelesne ozljede.
Ukazujemo ovdje na „Neisserov slučaj“, cause célèbre kasnog 19. stoljeća, koji je uvelike utjecao na donošenje prvog poznatog općenormativnog pravnog akta kojim se regulira istraživanje na ljudima – Direktive pruskogMinistra bogoštovlja, prosvjete i zdravlja iz 1900. godine upućene čelnicima svih medicinskih ustanova.
Albert Neisser, znameniti njemački dermatolog i venerolog, proveo je 1892. godine medicinsko istraživanje s ciljem pronalaska metode prevencije sifilisa i to cijepljenjem zdravih ljudi serumom iz osoba oboljelih od sifilisa. Bez informiranja o postupku i ishođenju pristanka ispitanika, odnosno njihovih zakonskih zastupnika, na provođenje istraživanja, injektirao je serum u osam mladih žena zaprimljenih u bolnicu zbog drugih razloga, nadajući se kako će iste razviti imunitet na sifilis. U četverogodišnjem periodu opservacije koje je uslijedilo, četiri su ispitanice, u radovima o provedenom istraživanju opisane kao „puellae publicae“ (lat.: javne žene, prostitutke, op. a.), razvile sifilis, a Neisser je, ustanovivši nedjelotvornost cjepiva, zaključio kako se sifilis nije razvio zbog vakcinacije serumom, već je oboljenje pripisao njihovom bavljenju prostitucijom. Zbog provođenja istraživanja na ljudima bez njihova pristanka, Neisser je kažnjen u disciplinskom postupku pred Carevinskim disciplinskim sudom.
Budući da je slučaj postao poznat javnosti tek objavom radova o istraživanju koje je uslijedilo šest godina nakon njegova provođenja, zbog nastupa zastare otpala je mogućnost kaznenog progona Neissera. Za razumijevanje kaznenopravnog tretmana
biomedicinskih istraživanja bez pristanka u kontekstu njemačkog prava od osobitog je značaja i bilo i stajalište istaknutih pravnika, zatraženo od strane Ministra bogoštovlja, prosvjete i zdravlja povodom Neisserovog slučaja, prema kojem se „provođenjem neterapeutskog istraživanja na ljudima bez njihova pristanka ostvaruju obilježja kaznenog djela tjelesne ozljede“.
Štoviše, prvi dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu, Emil von Behring, posebno se referirajući na Neisserov slučaj istaknuo je u izvješću Ministru kako je čisto znanstveno eksperimentiranje na ljudima (neterapeutsko istraživanje) neetično, čak i ako su ispitanici dali pristanak.
Naveo je i kako vršenje eksperimenta na samome sebi mora uvijek prethoditi eksperimentiranju na pacijentima. Ističući nužnost pribave informiranog pristanka kao obveznog preduvjeta za provođenje neterapeutskog istraživanja te naglašavajući kako znanstvena valjanost istraživanja ne umanjuje odgovornost liječnika ako je istraživanje provedeno bez pristanka, mišljenje je učinilo značajan iskorak u afirmaciji ljudskih prava zaključkom kako je „poštovanje prava [ispitanika, op. a.] i morala
jednako važno za dobrobit čovječanstva kao i medicinski i znanstveni napredak“.
Citat ne gubi na aktualnosti niti danas, budući da se još uvijek pojmovima poput: „dobrobiti čovječanstva“, „društvene korisnosti“, „javnog interesa“ nastoje opravdati zločini počinjeni u ime znanosti te ekskulpirati njihovi počinitelji.
Kako je točno došlo do preokreta njemačkih liječnika i apsolutnog zanemarivanja svih etičkih principa odnosa prema pacijentima prelazi obujam ovog rada. Napominjemo ovdje kako je već 1935. godine načelo nullum crimen sine lege u Njemačkoj bilo naprosto zamijenjeno načelom nullum crimen sine poena koji nikako nije odgovaralo kontinentalnom pravnom sustavu.
Upravo je izmjena načela zakonitosti doprinijela nebrojenim kršenjima osnovnih ljudskih prava što je također bilo vidljivo i iz provođenja medicinskih eksperimenata pri čemu su zanemarena u potpunosti i sama shvaćanja njemačkih pravnika i interpretacije njemačkih propisa koji su prije Trećeg Reicha štitili ljudsko dostojanstvo i pravo pojedinaca da svojim prihvatom odbije ili prihvati sudjelovanje u
medicinskom eksperimentu. U kontekstu njemačkog kaznenog prava, svaki je liječnički postupak prima faciae protupravan.
Stajalište o medicinskom zahvatu kao radnji kojom se ostvaruje biće kaznenog djela tjelesne ozljede za čije je opravdanje potreban pristanak oštećenika navedeno je prvi puta u glasovitoj presudi njemačkog Carevinskog suda u predmetu „Fußwurzelknochen-Fall“.
Nakon citirane presude, Carevinski je sud svaki zahvat, neovisno o tome je li poduzet u dijagnostičke, terapeutske, kozmetičke ili istraživačke svrhe, držao za radnju kojom se ostvaruju obilježja kaznenog djela tjelesne ozljede. Takvo je stajalište zadržano i danas. Slijedeći njemačkoj kaznenopravnoj dogmatici svojstveno razlikovanje između suglasnosti kao pristanka koji isključuje biće kaznenog djela (njem. Einverständnis) i pristanka čiji je učinak isključenje protupravnosti (njem. Einwilligung), valja naglasiti kako je informirani pristanak razlog isključenja protupravnosti.
U tom kontekstu njemački KZ ne razlikuje informirani pristanak na medicinski zahvat od pristanka općenito, no valja naglasiti da zakonodavac propisuje daleko strože kriterije za prosudbu valjanosti informiranog pristanka, osobito u pogledu pristanka na biomedicinsko istraživanje, od pristanka na tjelesnu ozljedu općenito. Iako sposobnost dati informirani pristanak, prema stajalištu njemačke judikature, prihvaćenom u brojnim posebnim zakonima i literaturi, imaju svi koju su u mogućnosti shvatiti „narav, značaj i implikacije“ (njem. Wesen, Bedeutung und Tragweite) svoje odluke o podvrgavanju liječničkom postupku, uključujući i poslovno nesposobne osobe (zbog maloljetnosti ili lišenja poslovne sposobnosti), pristanak na kliničko ispitivanje može dati samo poslovno sposobna osoba. Informirani pristanak je, dakle, opravdavajući razlog (njem. Rechtfertigungsgründe) neovisno o tome radi li se o temeljnom obliku kaznenog djela tjelesne ozljede ili nekom od navedenih kvalificiranih oblika, čime njemački zakonodavac određuje tjelesni integritet, odnosno zdravlje, kao disponibilno pravno dobro bez obzira na stupanj zadiranja u ista.
Ipak, dStGB predviđa jednu restrikciju – tjelesna ozljeda će unatoč pristanku oštećenika biti protupravna ako je postupanje počinitelja protivno moralu društva. Nužno je naglasiti kako radnja na koju je dan pristanak, kako bi isti isključivao protupravnost, ne smije biti protivna moralu društva, dok je irelevantno je li pristanak per se protivan moralu društva.
Osim materijalnopravne disponibilnosti, za kaznena djela tjelesne ozljede i nehajne tjelesne ozljede zakonodavac predviđa i procesnopravnu disponibilnost. Iako se liječničkim postupkom ostvaruje biće kaznenog djela tjelesne ozljede čime dolazi do povrede tjelesnog integriteta, odnosno zdravlja čovjeka – pravnih dobara čija je zaštita ratio legis kaznenih djela protiv osobe – takva je povreda u slučaju pristanka opravdana, odnosno isključuje protupravnost. Oštećeni se, naime, davši pristanak, odrekao zaštite svog pravnog dobra, pa pravni poredak zbog nepostojanja interesa odustaje od njegove zaštite.
Ovakvo je rješenje jedino održivo sagledavajući ga kroz prizmu njemačkog kaznenog zakonodavstva koje kaznenopravnu odgovornost liječnika za izvršenje liječničkog postupka bez pristanka pacijenta prosuđuje u kontekstu općih kaznenih djela protiv osobe kod kojih nepostojanje pristanka ne predstavlja obilježje kaznenog djela.
Naime, kako dStGB ne poznaje posebnu inkriminaciju u kontekstu koje bi nepostojanje (informiranog) pristanka bilo obilježjem kaznenog djela (npr. samovoljno liječenje), tako niti postojanje takvog pristanka ne može biti razlogom
isključenja bića kaznenog djela.
Osim što je ovakvo dogmatsko rješenje, kako ističe Eser, u kontradikciji s autopercepcijom medicinske struke, ono je i neadekvatno te neće biti primjenjivo na sve slučajeve provođenja biomedicinskih istraživanja bez pristanka. Naime, kaznena djela protiv osobe, kroz koja njemačko kazneno pravo daje odgovor na zloporabu biomedicinskih istraživanja, materijalna su kaznena djela, a provođenje biomedicinskog istraživanja, ipak ne mora rezultirati posljedicom u vidu povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja ispitanika. Sukladno navedenom, ako ne nastane povreda, njemačko kazneno zakonodavstvo ne predviđa kažnjavanje za provođenje
biomedicinskog istraživanja bez pristanaka, osim eventualno za pokušaj tjelesne ozljede.
Iz navedenog proizlazi kako su stravična kršenja prava ljudi bezvrijednih življenja za vrijeme Trećeg Reicha, između ostalog, podvrgavanjem istih eksperimentima bez njihova pristanka, ipak devijacija u stoljetnoj uzornoj njemačkoj praksi regulacije eksperimentiranja na ljudima i adekvatnog odgovora na kršenje iste. Ne samo da je gotovo netom po stupanju njemačkog Kaznenog zakona eksperimentiranje bez pristanka ocijenjeno kao kriminalno od strane sudova, pažnju zavrjeđuje i izrazito razvijena svijest unutar same medicinske struke o neprihvatljivosti takve prakse i to u vrijeme izrazitog medicinskog paternalizma, kada razvoj koncepta autonomije pojedinca i njegove vlasti nad samim sobom nije bio niti u povojima. Stajalište uglednih pravnika od prije više od jednog stoljeća o nužnosti davanja primata pravima pojedinca nad interesima znanosti i društva u cjelini također treba biti ocjenjena kao intelektualna hrabrost. Napokon, iako su upravo u Njemačkoj počinjena najteža zvjerstva pri eksperimentiranju u vidu dehumanizacije ljudi i svođenja istih na bezvrijedna sredstva za postizanje daljnjih zločinačkih ciljeve, poput istrebljenja pojedinih društvenih skupina rezultatima takvih eksperimenata, ili baš zato, Njemačka je danas, kako ćemo pokazati, najvjernija duhu Nürnberškog Kodeksa.
4. Temeljni prijepori u regulaciji biomeicinskih istraživanja danas i odstupanja od Nurnberških načela
Možemo reći da je još dalek put do potpunog ujednačavanja pravila istraživanja na međunarodnoj razini.95 Zbog nedostatka ujednačene regulacije izvođenje medicinskih istraživanja biva dodatno komplicirano i podložno zlouporabama. Navedeno osobito dolazi do izražaja u slučajevima kada se istraživanje provodi u jurisdikciji različitoj od one tržišta gdje će lijek biti prvotno registriran i stavljen u uporabu, kao što je to bilo u predmetu Pfizer.
Medicinska istraživanja u svakom slučaju moraju biti isplanirana, etički odobrena i strogo nadzirana. Informirani pristanak pacijenta je conditio sine qua non svakog istraživanja. U ovom ćemo poglavlju iznijeti osnovne prijepore koji su nastali kao posljedica razrade Nürnberškog kodeksa u Helsinškoj deklaraciji, Konvenciji Vijeća Europe o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine (dalje: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini, Bioetička Konvencija) i Dopunskom Protokolu na Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini glede biomedicinskih istraživanja, Općoj Deklaraciji o bioetici i ljudskim pravima, te u Međunarodnim etičkim smjernicama za biomedicinska istraživanja na ljudskim subjektima.
Iako Nürnberški Kodeks nije bio direktno inkorporiran u njemačko ili američko pravo isti je služio kao polazište pri donošenju Helsinške Deklaracije od strane Svjetskog liječničkog udruženja 1964. godine, a zatim i svih ostalih nabrojanih dokumenata.Od svih dokumenata najviše ćemo pozornosti u ovom poglavlju dati Bioetičkoj konvenciji jer ona predstavlja prvi pravnoobvezujući međunarodni akt kojim se regulira istraživanje nad ljudima. Koliko su poštovana sva načela iz Kodeksa u pravilima koja su uslijedila, ne samo u Bioetičkoj konvenciji, već i u ostalim navedenim dokumentima, drugo je pitanje, ali zasigurno se može smatrati da u svima informiranom pristanku pripada centralno mjesto, po uzoru na Nürnberški kodeks.Dodatno pitanje koje se može postaviti je mogu li te regulacije odstupati od načela navedenih u Nürnberškom Kodeksu, i ako mogu, koja je granica tih odstupanja. Odstupanje od apsolutne nužnosti pribavljanja informiranog pristanka pri provođenju medicinskih istraživanja dovest će i do njezine neprihvatljivosti državama koje, primarno zbog povijesnog iskustva, pokazuju osobit senzibilitet glede ovog pitanja.
Najznačajniji prijepori tiču se upravo odstupanja od pribavljanja informiranog pristanka za provođenje istraživanja, koji se smatra, prema Nürnberškom Kodeksu, apsolutno nužnim preduvjetom za provođenje svih vrsta istraživanja. Upravo je odredba o pristanku kao apsolutno nužnom preduvjetu za upuštanje u istraživanje prekršena u navedenim dokumentima.
Moguće je naći argumente u obrani tog odstupanja, barem glede terapeutskih istraživanja kada ne postoji konvencionalna terapija pa se pristupa primjeni eksperimentalnog lijeka. Tako je npr. davanje lijeka koji nije odobren u konačnici ultima ratio postupak liječenja. Često pacijenti žele primiti eksperimentalni lijek kada drugo liječenje ne pomaže.
Epidemija ebole te nepostojanje efikasnog odobrenog lijeka protiv iste ukazale su na potrebu liječenja eksperimentalnim lijekovima. Prema tome, ako osobe koje mogu pristati na liječenje imaju mogućnost primiti takav eksperimentalni lijek zašto takav lijek ne bi mogle primiti osobe koje nisu sposobne izraziti svoj pristanak? Apsolutnom bi se zabranom pravilo koje je namijenjeno zaštiti osoba koja ne mogu dati pristanak na istraživanje okrenulo protiv njih samih. Ipak, važući te mogućnosti sa zlouporabama koje su se događale nad osobama nevrijednih življenja, Njemačka je, kao i Austrija, uvelike pod teretom vlastite prošlosti, odbila obvezati se Bioetičkom konvencijom. Naime, sporne odredbe iz Konvencije omogućavaju u iznimnim slučajevima provođenje medicinskih istraživanja i bez pristanka ako osoba nije sposobna za davanja pristanka. Uglavnom se to odnosi na djecu i osobe s duševnim smetnjama. Kamen spoticanja i za Njemačku i Austriju dodatno predstavlja mogućnost da se to istraživanje provede, pod određenim uvjetima, ne u njihovu izravnu korist, već u korist drugih, dakle kao tzv. neterapeutsko istraživanje. Podjela istraživanja na terapeutska i neterapeutska tekovina je postnürnberškog razvoja regulacije istraživanja. Terapeutsko se istraživanje odnosi na ono istraživanje koje
ujedno predstavlja liječenje. Izravnu korist od netarapeutskog istraživanja imaju druge osobe a ne pojedinac podvrgnut istraživanju. Bioetička konvencija samo iznimno dopušta istraživanje nad osobama koje nisu u stanju dati pristanak a koje ne bi išlo u korist njihova zdravlja nego u korist zdravlja drugih.
Prikazano Medicinsko suđenja ostavlja malo dvojbe zašto države poput Austrije i Njemačke normativno artikuliraju veći senzibilitet glede mogućih zlouporaba u području medicinskih istraživanja od drugih. Skepticizam je u Njemačkoj i Austriji povijesno uzrokovan i dodatno poduprijet snažnim javnim mnijenjem. Tako je npr. i Radna skupina Njemačke Evangeličke Crkve objavila svoje mišljenje o istraživanjima: “Istraživanje bez direktne korisnosti za subjekt istraživanja treba biti već načelno odbačeno. Kako je tanka granica između opasnosti od zloporabe istraživanja i znanosti postalo je jasno u koncentracijskim logorima i programu eutanazije za vrijeme Nacional-socijalističke tiranije.”
Kritika tih odredbi koje omogućuju provođenje istraživanja nad osobama koje na to nisi mogle pristati, čini se razumna ako polazimo od dosada iznijetog o shvaćanju davanja pristanka kao conditio sine qua non medicinskog istraživanja. Ipak, moramo naglasiti kako Bioetička konvencija stavlja interes pojedinca ispred interesa društva u svojim odredbama te je u Bioetičkoj konvenciji naglašeno da se istraživanja na nekoj osobi mogu poduzeti jedino ako ne postoji alternativa usporedive učinkovitosti istraživanju na ljudima te ako rizici kojima se izlaže ta osoba nisu nerazmjerni potencijalnim koristima od istraživanja. Temeljno je i dalje pravilo da se medicinski zahvat može izvršiti samo nakon što je osoba na koju se zahvat odnosi, kojoj su prethodno pružene odgovarajuće informacije o svrsi i prirodi zahvata kao i njegovim posljedicama i rizicima, izričito i konkretno dala svoj slobodan pristanak koji može povući u svako doba.
Daljnje problem koji se javlja glede odstupanja od odredbi Nürnberškog Kodeksa tiče se pribavljanja pristanka od kolektiva, a ne samo od pojedinca podvrgnutog istraživanju. Naglašavamo, poglavito u svjetlu predmeta Pfizer kojeg ćemo u nastavku analizirati, da iako Helsinška deklaracija predviđa mogućnost da se u odgovarajućim slučajevima glede provođenja istraživanja konzultiraju i članovi obitelji, odnosno vođe zajednice čiji su članovi subjekti istraživanja, nitko sposoban dati pristanak ne može biti podvrgnut istraživanju bez svog slobodnog pristanka. Ova je odredba odraz činjenice da se istraživanja provode i u društvima u kojima je utjecaj zajednice vrlo jak, kao što su to npr. određena područja afričkog kontinenta u kojima je čvrsto plemensko vodstvo i dalje prisutno. Načela navedena u Međunarodnim etičkim smjernicama za biomedicinska istraživanja na ljudskim subjektima CIOMS-a uvode dodatna pravila za istraživanje u zemljama u razvoju. Od osobite je važnosti odredba da se istraživanje nad osobama u zemljama ili zajednicama s oskudnim sredstvima da istraživanje mora biti odgovarajuće zdravstvenim potrebama stanovništva nad kojim se provodi istraživanje i da će svaki rezultat takvog istraživanja biti dostupan za dobrobit tog stanovništva odnosno zajednice. Iako Međunarodne etičke smjernice nalažu nužnost poštovanja kulturnih običaja sredine u kojima se provodi istraživanje, uključujući potrebu ishođenja pristanka vođe kolektiva ili kojeg drugog autoriteta prije pristupa zajednici ili potencijalnim subjektima istraživanja radi pribavljanja pristanka na istraživanje, značajno je što smjernice predviđaju kako niti u kojem slučaju pristanak vođe zajednice ili kojeg drugog autoriteta ne može zamijeniti pristanak osoba koje se podvrgavaju istraživanju.
Osobit problem glede istraživanje u zemljama u razvoju, prvenstveno na afričkom kontinentu, predstavlja činjenica nepostojanja dostatno regulirane pravne zaštite osoba koje se podvrgavaju medicinskim eksperimentima.
Može se tvrditi da je ta prva praznina čak i namjerna. Razlog je ovakve minimalističke regulacije i nepostojanja gotovo ikakvih ograničenja ovih istraživanja u afričkim zemljama bojazan da bi detaljna normativna infrastruktura koja bi štitila subjekte istraživanja te sudski postupci koji bi bili vođeni protiv istraživača mogli otjerati istraživače i farmaceutske kompanije razvijenih zemalja s kontinenta.
Jasno je da manjak regulacije u usporedbi s razvijenim zemljama čini provođenje istraživanja u zemljama u razvoju osobito atraktivnima farmaceutskim korporacijama i istraživačima iz razvijenih zemalja: „lack of effective regulation has given a perverse
incentive to scientists in developed countries to conduct human trials in Africa when they cannot get approval for such research at home“.
Nürnberški kodeks ima danas veliku važnost i zbog same činjenice da međunarodni i regionalni dokumenti koji reguliraju biomedicinska istraživanja nisu ujednačeni. Držimo kako bi to ujednačavanje trebalo biti izvedeno vraćanjem nürnberškim korijenima. Danas je neujednačenost regulative tim opasnija jer su istraživanja postala globalna te je uobičajeno za multinacionalne kompanije da istraživanja provode izvan država u kojima su registrirane.
Različite regulacije mogu dovesti i do neujednačenih rješenja, kako pred nacionalnim tako i pred međunarodnim sudovima. Napominjemo kako međunarodno pravo ljudskih prava, uključujući i norme međunarodnih instrumenata koje štite subjekte istraživanja, te odluke tijela koja primjenjuju međunarodno pravo ljudskih prava, može biti od koristi u primjeni i interpretaciji međunarodnog kaznenog prava, prvenstveno
materijalnog prava, ali i procesnih standarda zaštite prava okrivljenika u postupku. Oni nisu sami po sebi obvezujući za sud, ali djeluju snagom svoga autoriteta te pomažu u određivanju sadržaja međunarodnog običajnog prava u području međunarodnog humanitarnog prava. Navedeno je aktualnije time što čl. 22 st. 3 Rimskog Statuta jasno navodi da primjena i tumačenje prava mora biti sukladna međunarodno priznatim ljudskim pravima. Prema tome, u suđenju za međunarodni zločin, npr. za zločin protiv čovječnosti počinjen podvrgavanjem civilnog stanovništva masovnim eksperimentima, može se postaviti pitanje obuhvaća li običajnopravna
zabrana eksperimentiranja bez pristanka samo neterapeutska istraživanja, ili i terapeutska. Dakako, ovo pitanje neće se uvijek postaviti, pošto već i iz mjerodavnog prava može biti jasno kakvi eksperimenti ulaze u sferu zabranjenog. Tako npr. podvrgavanje ratnih zarobljenika neterapeutskim eksperimentima, odnosno onima koji nisu „justified by the medical, dental or hospital treatment of the prisoner concerned and carried out in his interest“, predstavlja ratni zločin.
S druge strane, čini se da bi podvrgavanje ratnih zarobljenika postupcima koji predstavljaju istraživanje kombinirano s liječenjem, odnosno onim postupcima koji ulaze u sferu terapeutskog istraživanja, ulazilo u sferu dozvoljenoga. Važno je istaknuti kako sva pravila liječničke struke, kao što je Helsinška deklaracija, moraju biti usklađena s pozitivnim pravom. Provođenje eksperimenata na ljudima ne može biti prepušteno autoregulaciji medicinske zajednice. Nužnost medicinskoj struci izvanjske regulacije ilustrira i samo Svjetsko liječničko udruženje (World Medical Association), prvo „uistinu međunarodno udruženje liječnika“ koje je usvojilo Helsinšku deklaraciju te Ženevsku deklaraciju, kao nasljednicu Hipokratove zakletve. Iako je Svjetsko liječničko udruženje ubrzo osudilo zločine počinjene od strane liječnika koji su vršili eksperimente na ljudskim bićima u Njemačkoj za vrijeme II. Svjetskog rata, 1992. godine izabralo je Hansa Joachima Seweringa, bivšeg nacističkog liječnika umiješanog u program eutanazije, za svog predsjednika.
Jedno od pitanja koje se može postaviti je da li je i Bioetička konvencija postala dio međunarodnog običajnog prava, odnosno da li njezine odredbe mijenjaju Nürnberška pravila u dijelu u kojem reguliraju iznimke od obveznog pribavljanja informiranog pristanka pri provođenju istraživanja.
Smatramo da to ipak nije slučaj. Bioetička konvencija je ipak konvencija regionalnog karaktera te je u dijelu u koliziji s drugim konvencijama, poput Konvencije o osobama s invaliditetom koja striktno zabranjuje provođenje eksperimenata bez slobodnog pristanka osobe koja se podvrgava eksperimentu. Smatramo kako je zabrana eksperimentiranja bez informiranog pristanka dio korpusa međunarodnog običajnog prava, a svoj prodor u međunarodno pravo započela je upravo u Nürnbergu. Daljnji je razvoj međunarodnog prava samo potvrdio zabranu nedobrovoljnog istraživanja. Odredbe Bioetičke konvencije i Deklaracije o bioetici i ljudskim pravima trebalo bi shvatiti kao minimalne standarde za provođenje istraživanja nad ljudima. S druge strane moramo biti svjesni da apsolutna zabrana istraživanja nad osobama koje nisu sposobne same dati pristanak može voditi do nepravednog isključivanja tih osoba iz istraživanja koje im mogu donijeti korist, a na koje one nemaju primjedbu. Kao primjer vjernosti Kodeksu navodimo i Republiku Hrvatsku, koja se uzorno držala Nürnberških pravila u novom Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisavši da zakonski zastupnik ne može dati pristanak na istraživanje koje bi se provodilo nad osobom s duševnim smetnjama. Osoba može sama odlučiti sudjelovati u istraživanju, ako je sposobna donijeti takvu odluku. U suprotnom, istraživanje se ne može provesti. Hrvatska se tim propisima svrstala uz bok država kao što su Njemačka i Austrija koje kritiziraju Bioetičku konvenciju koja takva istraživanja omogućuje.
5. Eksperimenti nad ljudima nakon drugog svjetskog rata – Zaborav Nurnberškog naslijeđa
5.2 Moderni kontekst: Predmet Pfizer i farmaceutske kompanije kao
novi akteri
Danas se može smatrati da su načela iz Nürnberškog Kodeksa dio međunarodnog običajnog prava, a upravo je sud u predmetu Pfizer, kako ćemo pokazati, veći dio ispitivanja odgovornosti Pfizera posvetio ovome pitanju. I dok je u predmetu Stanley Nürnberški kodeks našao mjesto tek u izdvojenim mišljenjima, u predmetu Pfizer doživio je svoju punu afirmaciju.
Potonji predmet zorno ukazuje na novog aktera koji stupa na scenu u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata – farmaceutske multinacionalne kompanije. Nedopušteni eksperimenti više se u pravilu ne vrše od strane država, već farmaceutskih kuća. Ipak, kao što predmet Pfizer ukazuje, i ovdje je nedopušteno eksperimentiranje gotovo nemoguće bez potpore od strane države. Upravo će povezanost farmaceutskih društava s organima vlasti biti odlučujuća za kvalifikaciju eksperimentiranja kao zločina protiv čovječnosti. U predmetu Pfizer jasno je izraženo stajalište kako je eksperimentiranje bez pristanka subjekta protivno međunarodnom običajnom pravu – zabrana eskperimentiranja “prihvaćena je gotovo beziznimno od strane država diljem svijeta”.
Također je utvrđeno da je prodor običajnopravne zabrane vršenja eksperimenata nad subjektima koji nisu dali pristanak počeo upravo u Nürnbergu: “Evolucija zabrane u normu međunarodnog običajnog prava počela je s ratnim suđenjima u Nürnbergu.
SAD, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, postupajući u interesu Ujedinjenih naroda, osnovali su Međunarodni kazneni sud kroz potpisivanje Londonskog Sporazuma 8. 8.1945.“ Nadalje, ako su ispunjenje i ostale pretpostavke, podvrgavanje ljudi nekonsenzualnim eksperimentima, prema našem mišljenju, može voditi i do klasifikacije takvog ponašanja kao zločina protiv čovječnosti. Ovaj predmet zorno ukazuje na neuralgične točke u sustavu regulacije i provođenja istraživanja, pozivajući na pojačanu kontrolu kako bi se istraživanja odvijala sukladno pravilima struke i slijedila zakonsku regulativu.
U nastavku iznosimo činjenično stanje predmeta kako je izneseno u presudi žalbenog suda.167 Godine 1996, Pfizer je proveo istraživanje lijekova u Kano regiji u Nigeriji za vrijeme epidemije bakterijskog meningitisa gdje testirao eksperimentalni lijek – antibiotik Trovan – na 200 djece. Nekoliko skupina tužitelja je u SAD-u na temelju The Alien Tort Claims Act podnijelo tužbe protiv Pfizera, tvrdili da je ova vodeća svjetska farmaceutska korporacija, prekršila međunarodno običajno pravo davanjem Trovan-a djeci, pacijentima Zarazne bolnice u Kanu, bez pribavljanja informiranog pristanka. Pfizer je, s ciljem ishođenja odobrenja američke Agencije za hranu i lijekove (U.S. Foods and Drug Administration, dalje:FDA) za registriranje ovog antibiotika kao lijeka koji se može davati i djeci, proveo istraživanje u Nigeriji na način da je poslao svoja tri liječnika da rade zajedno s Nigerijskim liječnicima na ovom istraživanju. Tužitelji su u tužbi naveli da je Pfizer radio u dogovoru s nigerijskim državnim službenicima kako bi istraživanje bilo omogućeno. Polovica djece je primala Trovan, a duga polovica Cetriaxone, već odobreni lijek u Sjedinjenim Američkim Državama. Tužitelji su tvrdili da su već preliminarna testiranja na životinjama pokazala kako Trovan ima ozbiljne, po život opasne, nuspojave i da nije nikad prije bio testiran u ovoj formi na djeci. Nadalje, prema tvrdnjama tužitelja, Pfizer je namjerno dao djeci koja su bila u kontrolnoj skupini niske doze Cetriaxona, kako bi rezultati po učinkovitosti bili što povoljniji za Trovan. Nakon otprilike 2 tjedna provođenja istraživanja, Pfizer je završio istraživanje te napustio Zaraznu bolnicu u Kanu bez ikakve daljnje procedure nadzora. Prema riječima tužitelja, istraživanje je dovelo do smrti jedanaestero djece, i to petero djece koje su primala Trovan i šestero djece koja su primila smanjenu dozu Ceftriaxona, dok su mnoga druga ostala slijepa, gluha, paralizirana ili s posljedicom oštećenja mozga. Dodatno, prema riječima tužitelja, Pfizer je, u dogovoru s nigerijskom vladom, propustio ne samo pribaviti informirani pristanak bilo djece, bilo njihovih zastupnika, nego je osim toga, propustio obavijestiti ih da se ne radi o standardnom liječenju, već o davanju eksperimentalnog
lijeka. Ujedno moguće posljedice uzimanja tog lijeka, kao i uzimanja niže doze Ceftriaxona nisu bile predočene niti djeci niti njihovim zastupnicima, niti im je ponuđen alternativni tretman liječenja bakterijskog meningitisa.
Isti je bio dostupan čak i na istom mjestu jer su Liječnici bez granica pružali učinkovit, siguran i konvencionalan način liječenja bakterijskog meningitisa. Tužitelji su tvrdili da je Pfizer, postupajući kako je gore opisano, namjerno kršio protokol istraživanja kako bi ubrzao odobrenje Trovana od strane FDA. Pfizer je s druge strane, kako je to vidljivo iz predmeta, tvrdio da je dobio odobrenje od strane nigerijske vlade, te od strane etičkog odbora Zarazne bolnice u Kanu. No, odobrenje je navodno antedatirano jer u vrijeme kad su se vršila istraživanja, Zarazna bolnica nije ni imala uspostavljen etički odbor. Nadalje, 1998 godine, FDA je odobrila Trovan samo za liječenje punoljetnih pacijenata, no nakon izvještaja o zatajenjima jetre kao nuspojavi kod nekih od pacijenata koji su primali Trovan, dozvoljena uporaba lijeka ograničena je na hitne slučajeve.
Europska Unija je 1999. godine zabranila korištenje Trovana kao lijeka. Godine 2009. Žalbeni je sud ukinuo prvostupanjske presude, oglasio se nadležnim za postupanje u predmetu utvrdivši da je istraživanje nad ljudima bez pristanka zabranjeno međunarodnim pravom, te vratio predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Protiv ove odluke Pfizer podnosi Vrhovnom sudu SAD-a zahtjev za izdavanje writ of certiorari, koji Vrhovni sud odbija. Konačno, 23. veljače 2011 stranke su objavile da su postigle nagodbu u ovoj parnici.
U svibnju 2007. godine, pokrajina Kano pokrenula je kazneni postupak te tužbu za naknadu štete protiv Pfizera tražeći isplatu preko 2 milijarde dolara. Dogovori oko nagodbe u tijeku su od 2007. godine. Za to je vrijeme i sudski postupak mirovao. Poseban je postupak pokrenula i Vlada Nigerije protiv Pfizera u lipnju 2007. godine, tražeći 7 milijardi s naslova naknade štete zbog smrti djece podvrgnutih istraživanju. Pfizer se uspio nagoditi i s Vladom Nigerije i s pokrajinom Kano. Pfizer i Kano su postigli nagodbu na način da je Pfizer dužan isplatiti $75 milijuna i to: $35 milijuna za isplatu naknada štete žrtvama, odnosno subjektima istraživanja; $30 milijuna projektima za zaštitu zdravlja u Kanou te $10 milijuna za sudske troškove Kano-a. Osim što je Nigerija kao suverena država omogućila Pfizeru provođenje ovog kriminalnog eksperimentiranja, te sudjelovala u zataškavanju istoga, ima naznaka da je nigerijsko tužiteljstvo odustalo od kaznenog progona Pfizera zbog pritiska i ucjena Glavnog državnog odvjetnika Nigerije.
Ovo dokazuje da osim znatno fleksibilnije regulacije istraživanja koja čini zemlje u razvoju atraktivnima za farmaceutske kompanije, u državama pripadnosti kojih vrijede znatno stroža pravila za provođenje eksperimenata i općenito viši standard zaštite ljudskih prava, dodatni moment je taj što se iste mogu pouzdati da u slučaju kršenja, pa i takvog koje će rezultirati fatalnim posljedicama, neće biti sankcionirane.
Izravno se referirajući na presudu u predmetu Brandt, američki je sud potvrdio stajalište o moralnoj i pravnoj neprihvatljivosti nekonsenzualnog eksperimentiranja na ljudima te mogućnosti da eksperimenti bez pristanka budu tretirani zločinima protiv čovječnosti. Iako se ovdje nije radilo o kaznenom postupku, predmet je značajan zbog utvrđivanja običajnopravne zabrane nekonsenzualnog eksperimentiranja na ljudima.
Kako je već rečeno, temeljem ATCA dopušteni su samo oni zahtjevi koji se temelje na normi međunarodnog karaktera prihvaćenoj od strane civiliziranih naroda. Nadalje, predmet je, evocirajući suđenje nacističkim liječnicima, repozicionirao eksperimente bez pristanka subjekta u kontekst međunarodnih zločina te aktualizirao pitanje kada se ovakvi zločini mogu smatrati zločinima protiv čovječnosti. Ostaje otvorenim pitanje postojanja državnog plana ili politike kao elementa zločina protiv čovječnosti, osobito je li dostatno stavljanje velikog broja svojih državljana na raspolaganje jednom trgovačkom društvu radi provođenja fatalnih eksperimenata testiranjem lijeka čija je smrtonosnost bila barem vrlo vjerojatna, ako ne i izgledna (dok na istom mjestu Liječnici bez granica provode liječenje sigurnim, učinkovitim i od strane FDA odobrenim lijekom), zataškavanje takvih kriminalnim eksperimenata te ostatak „udruženog rada“ Pfizera i Nigerije za utvrđivanje ovog elementa zločina protiv čovječnosti. Štoviše, dovodi se u pitanje i je li državni plan ili politika uopće konstitutivni element zločina protiv čovječnosti. Negativan bi odgovor učinio razmatranje postojanja istog u slučaju kriminalnog eksperimentiranja od
strane Pfizera izlišnim.
Nastavak rada možete pročitati u izvorniku dole…..
Izvor: www.bib.irb.hr/841620
